Književnik Velibor Čolić se u prosincu ove godine po treći se put ukazao Hrvatima. Autor koji posljednjih godina sve što napiše objavi kod više nego uglednog pariškog Gallimarda ovih je dana ponovno zakucao na hrvatska čitateljska vrata. I to autobiografskom, duhovitom ali nimalo površnom knjigom “Egzil za početnike: kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset i pet lekcija” koju je s francuskog prevela Mirna Šimat, a objavila nakladnička kuća Vuković&Runjić.
Riječ je o knjizi čiji naslov dovoljno govori o njenom sadržaju, ali i tekstu koji je već preveden na njemački, talijanski i španjolski jezik. Slikoviti i izravni Čolić gostovao je i na pulskom sajmu knjiga i autora, gdje je po svojoj elokvenciji, šarmu, otvorenosti i relevantnosti bio sasvim u rangu književnih zvijezda poput Soyinke ili pak Sloterdijka.
Nakon Pule Čolić je pristigao i u neumornu zagrebačku Booksu, gdje su njegov više nego živahan i razbarušen razgovor s Katarinom Luketić iz prvog reda pratili i njegovi hrvatski urednici i poklonici Branko Čegec i Edo Popović. Čegec je zaslužan za Čolićeve prve knjige (riječ je o romanu “Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad” i zbirci priča “Odricanje svetog Petra”) koje su objavljene zahvaljujući zagrebačkom Quorumu još krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Za drugo Čolićevo ukazanje u Hrvata zaslužan je Edo Popović koji je kao urednik u Nakladi Ljevak prije desetak godina potpisao dva njegova romana i to “Kod Alberta” i “Mother fucker”. Ni prva niti druga Čolićeva izdavačka hrvatska epizoda nisu imale prevelikog odjeka u javnosti niti među čitateljima. Čolić u Hrvatskoj nije postao kultni autor iako je odličan pisac intenzivne (i zaslužene) međunarodne recepcije, ali i doista nevjerojatne biografije koja ga je u jednom trenutku dovela i na bosansko ratište i to u uniformi HVO-a...
Nema nikakvog razloga da ovom zagrebačkom studentu koji je s trideset godina života učio i naučio francuski jezik tako da danas piše na francuskom, hrvatska čitateljska javnost ne posveti više pažnje. Ali i da druge u nas neprevedene Čolićeve knjige (poput u svijetu itekako zapažene knjige “Isus i Tito”) ne dobiju i hrvatski prijevod i to što prije.
Ali svoje mora odraditi i hrvatska literarna elita koja Čolića radije zaobilazi i to u širokom luku, umjesto da ga afirmira, naravno, pomoću njegovog djela (dogurao je Velibor do petnaestak objavljenih knjiga). A Čolića, primjerice, nema niti u Hrvatskoj književnoj enciklopediji Leksikografskog zavoda, za koju se baš i ne može reći da je imala preoštre kriterije pri uvrštavanju pisaca koje je obrađivala.
Šteta, jer pisaca Čolićevog formata i nema previše, čak niti u svjetskim razmjerima. Treba se toga sjetiti i ovih dana kada se i u hrvatskoj metropoli dostojanstveno obilježava sto godina od objave prve knjige Ive Andrića “Ex ponto” čije je prvo izdanje svjetlo dana ugledalo baš u Zagrebu. Gradu čija je literarna povijest iznimno bogata, ali mu kriteriji nisu uvijek podignuti na najvišu ljestvicu.
Pogledajte intervju s urednikom knjige "Najdraže moje" Brankom Matiješevićem:
