Sramotni propusti pravosuđa nakon katastrofalne prometne nesreće u
tunelu Ledenik, Severina koja hvali polikliniku u kojoj je nelegalno
operirana, Hitna pomoć u kojoj se ne mogu dogovoriti tko je mjerodavan
za koje područje, korupcija koja i dalje cvjeta gdje god se okrenemo,
Jakša Cvitanović Cvik bježi policajcima, ubojica Mate Ćurković na
privremenoj slobodi zbog neažurnosti suca, njemačko pravosuđe pokušava
procesuirati Udbine ubojice i nalogodavce koji slobodno šeću i
upravljaju Hrvatskom, ministri i suci pohode noćne klubove bez ikakvih
skrupula i odgovornosti, lokalni se čelnici bahate u bezakonju, u
zdravstvu afera za aferom...
Na što vas podsjećaju navodi ovih najnovijih zbivanja u hrvatskoj
stvarnosti? Ima njih još, i bit će ih, a u kratkoj prošlosti samostalne
nam Hrvatske bilo ih je napretek. Sve se, naime, svodi samo na jedan
nazivnik. U Hrvatskoj još uvijek ne funkcionira državni sustav, državna
administracija, a pravosuđe nam je crna točka, koliko god ono bilo
stalno u ustima naše politike, koja situaciju nastoji što je češće
moguće učiniti što ljepšom i sjajnijom, samo kako bi sa sebe skinula
odgovornost za pravo stanje stvari. Da, pravosuđe funkcionira, ali samo
za one koji su moćniji i imućniji, dok je za veliku većinu hrvatskih
građana ono noćna mora. Prema svijetu se šminkamo, a kod kuće nam je
kaos. Dokad tako?
Nije sporno da Hrvatska mora proći svoju tranziciju, kao i sve druge
postkomunističke zemlje. Usto, nikako ne smijemo zaboraviti da je
država bila okupirana i suočena sa srbijanskom agresijom i srpskom
pobunom. Ali od konačnog slamanja srpskoga agresora prošlo je već 11
godina. Istina, pomaka ima, ali ne i onih ključnih, koji bi državu
učinili pravno sigurnom, a sustav efikasnim.
Gdje je izlaz? On je vrlo jednostavan. Koliko god nam naši političari
mazali oči i manipulirali svojim biračima, svi bismo ih trebali
jednodušno podržati u jednome da što prije uđemo u Europsku
uniju! Neće nama u EU teći nikakav med i mlijeko. Pregovori s EU ne
postoje. Mi moramo prihvatiti njegove uvjete ako želimo biti član EU
kluba ili ostajemo izvan njega. Možemo se eventualno samo izboriti za
neka produljenja rokova u prilagodbi ili da nam se priznaju neke naše
specifičnosti. I to je realnost.
Bit će u državi i društvu još jakih lomova zbog prilagodbe EU
standardima, ali jedino nam ta ista Unija može omogućiti izlaz iz naše
svakodnevne kaotične situacije. EU nam nužno treba najviše zbog svojih
standarda koji bi napokon u Hrvatskoj trebali donijeti više pravde i
prava, više reda, standarda koji bi trebali omogućiti pravnu državu u
doslovnom smislu, a ne kakvu sad imamo i kakvu neki žele kako bi
uživali i bogatili se u bezakonju.
U POVODU
