Kada je nedavno novinarka ruske televizijske kuće pred kamerama dala ostavku jer više nije mogla sudjelovati u putinovskoj propagandi vezanoj uz stanje u Ukrajini, svijet je dobio još jednu novinarku heroinu, ali i još jednog političara zločinca, Putina. To da je ruska televizijska kuća u tom ratu, prije svega informacijskom, drugačija u svojim metodama selekcioniranja vijesti od američkih ili britanskih medija, samo slijepac može tvrditi. Štoviše, tek možemo žaliti što takvih heroina nije bilo u zapadnim medijima kada se pripremala agresija na Irak legitimirana nepostojećim “oružjem za masovno uništenje”, o čemu su u to vrijeme obilno izvještavali zloglasni putinovski mediji. Ipak, i u ovoj priči zločinci su ispali tek političari, Bush i Blair, a novinari heroji, “istraživači”, bla, bla. Kada čujem riječi “istraživačko novinarstvo” ili “slobodni novinar”, od smijeha se uhvatim za trbuh.
U medijsko-manihejskoj slici svijeta s jasno podijeljenim ulogama na dobre i loše dečke, države i medije, mene zapravo zanima proces o kojem je prije nekog vremena pisao Manuel Castells, u kojem su novinari postali heroji, a političari zločinci, sa sve većom apstinencijom birača (Svi su isti!). Castells tvrdi da su se politika i njezin sustav prilagodili logici medija, pa je politika postala podvrsta estetike, reducirajući politiku na medijsku politiku. To ne znači automatski da je politička moć u rukama medija, već da se politika adaptirala medijskom sustavu spektakla koji ima vlastiti jezik. On se, prije svega, temelji na slikama, koje ne moraju nužno biti vizualne, već pojednostavljivanje zbilje. U tom smislu, najjednostavnija slika je lice neke osobe, političara. Tako se događa personalizacija politike gdje, poput Obame, ne morate govoriti i donositi nikakav poseban program, dovoljno je tek njegovo lice i jedna riječ: “Change”. Kako je danas vidljivo, razlika između Busha i nobelovca Obame nije bila u sadržaju, već u estetici (crno – bijelo), kao što je i kod nas vidljivo da su se HDZ i SDP razlikovali samo u medijskoj “prezentaciji”, a jedini dosadašnji potez premijera Milanovića u rekonstrukciji vlade je promjena PR stručnjakinje Zinke Bardić. Pored toliko “sposobnih” ministara, problem je jedino PR stručnjak!?
Mediokracija, vladavina medija i mediokriteta
Jedan drugi teoretičar, mediolog Regis Debray, takav je društveni režim nazvao mediokracijom, vladavinom medija i mediokriteta. Njegova je bit da u prvi plan dolazi prenositelj, a ne stvaratelj vijesti, sadržaja: “Kako stvaratelj postupno prelazi u drugi plan, njegov tumač, odnosno onaj koji predstavlja djelo publici, preuzima glavnu ulogu. Uzmite primjer kazališne predstave: ono što gledamo nije Racineovo djelo već djelo kazališnog redatelja...
Slično je i s književnosti: voditelj neke emisije o književnosti ima mnogo veću ulogu od samog književnika, pa tako i u političkim emisijama novinar postaje važniji od političara. Na toj perverznoj matrici razvilo se u RH isljedničko novinarstvo, od Ace Stankovića do Mislava Bage i Velimira Bujanca koji su, svaki na svoj način, postajali heroji nacije nakon što su agresivnim metodama proizvodili političare zločince, licemjere, lopove, pri čemu je često bilo očito da rade za drugu stranu po principu drž’te lopova. Pametniji političari, manje mazohistički raspoloženi, izbjegavaju takve “heroje”, pa stvaraju radije dvorske novinare i medije, ili heroje nastoje privući na svoju stranu, kao Karamarko Malića, Vidošević Šprajca, Sanader i Milanović Pavićeve “dečke i cure”, Đapić Bujanca...
Aktualni slučaj “nezavisnog istraživačkog novinara” Malića (istraživačko novinarstvo je ona vrsta “napornog posla” u kojoj ti jedna strana daje informacije da mlatneš po drugoj strani) vrijedan je utoliko što je do kraja raskrinkao režim mediokracije u RH. Gordan Malić je u svemu tome vrijedan sućuti ukoliko je završio u savezništvu s “ljutim travama” poput Bujanca i inih. No, bez obzira na sve, za Malića se potpisuju peticije jer on je i dalje heroj; zločinci su negdje drugdje, u političkim strankama, dakako. Tako je i Sanader, kao i HDZ, u posljednjoj presudi dobio ulogu zločinca, dočim je njegov PR stručnjak, novinar Ratko Maček “heroj”, slobodan čovjek.
Nakon te vijesti moj je organizam popustio, temeljito sam povraćao. Očito, čitam štetne knjige i autore.
>>Dobije li Sanader maksimalnih 15 godina, iz zatvora će izaći sa 74 godine
Jako interesantno... ...pridodao bi tu i aktualni slučaj, gdje na središnjem dnevniku HRTa Šuica, Tomašić i Stier (izabrani zastupnici) u rafalu dobivaju jedan za drugim po 3 sekunde objasniti što je problem sa zakonom o ravnopravnosti u EU-parlamentu - a- a Vera Tomašek dobiva 5 minuta paznje elaborirati kako su spomenuti zastupnici glupi, licemjerni i protiv "ravnopravnosti muškaraca i zena" obrazlazujuči to sa potrebom prava na abortus. O istrazivackim sposobnostima Ivanke Toma - koja je bila razglasnik za iz USKOKA cureče nformacije da i ne govorimo...