Imenovanjem novih biskupa u Mostaru i Splitu ove subote Vatikan je pokrenuo veliki kotač posljednjeg kruga generacijske smjene u hrvatskom episkopatu, koji je prije dvije godine najavljen upravo na Hvaru, odlaskom u mirovinu biskupa mons. Slobodana Štambuka, kojega je zamijenio mons. Petar Palić, koji sada odlazi u Mostar.
Već tada se moglo nazrijeti da će za nekoliko godina uslijediti ispunjenje kanonske dobi od 75 godina za mnoge biskupe i nadbiskupe, a ponajviše one u velikim nadbiskupijama i metropolitanskim središtima poput Splita, Rijeke, Zadra i Zagreba. Odnosno, da dolazi red na veliku generacijsku smjenu među hrvatskim biskupima, prirodni tijek zbivanja kada stariji odlaze, a mlađi dolaze. Kako će se taj proces dalje razvijati i kako će završiti, pomalo daju naslutiti upravo imenovanja objavljena ove subote. Sveta Stolica u značajne i zahtjevne (nad)biskupije odlučila je imenovati već zaređene biskupe, tj. biskupe s praksom upravljanja manjim i manje zahtjevnim biskupijama. Dakle, već prokušane.
Donedavni hvarski biskup mons. Petar Palić svakako je za Mostar (koji je bremenit teretom ostavio u baštinu dosadašnji biskup mons. Ratko Perić) ispunio taj kriterij kao biskup hvarski, ali još više kao generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije. Zacijelo je važnu ulogu odigralo i to što je bio “desna ruka” biskupu Uziniću u Dubrovniku, čija biskupija graniči s Mostarsko-duvanjskom i Trebinjsko-mrkanjskom. A “začin” je možda bilo čak i njegovo janjevsko podrijetlo, koje po nekima ima mnogo sličnosti s hercegovačkim mentalitetom i sustavom vrijednosti. U svakom slučaju, mons. Palić odličan je izbor za Mostar, što su potvrdile reakcije u Hercegovini sa svih strana.
Dolazak u Split dosadašnjeg porečko-pulskog biskupa mons. Dražena Kutleše, uz ovu činjenicu da će mons. Barišića naslijediti već zaređeni biskup, pokazao je želju Vatikana da biskupa iz jedne biskupije i regije šalje u drugu, odnosno da ne poseže za nekim od svećenika iz matične (nad) biskupije. To je, kako se moglo osjetiti u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, povrijedilo mnoge tamošnje svećeničke duše, zbog svojevrsna kompleksa da među stotinama domaćih svećenika i redovnika nema baš nijednoga koji bi bio kadar naslijediti sadašnjeg nadbiskupa. Koji, istini za volju, tek za dvije godine navršava kanonsku dob od 75 godina za umirovljenje, a već sada dobiva koadjutora, tj. vidljiva nasljednika. Gorčina koju su mnogi osjetili u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji zbog toga poteza Svete Stolice može se prevladati ako se pogledaju prijašnja biskupska imenovanja, u kojima je Vatikan također posezao za biskupima u drugim biskupijama, tj. “strance” je dovodio među domaći kler. Primjeri su to Krčke, Šibenske, Gospićko-senjske, Varaždinske biskupije…
Očigledno je da Sveta Stolica drži kako je upravljanje (nad) biskupijom bolje povjeriti svećeniku koji dolazi izvana, a nije dio nekih domaćih svećeničkih krugova, tabora ili lobija. Uostalom, ta se razlika između “domaćih” i “stranih” vrlo brzo zaboravi jer se radi o svećenicima iste mjesne i opće Crkve. Taj model, zapravo, zaživio je imenovanjem za zagrebačkog nadbiskupa 1997. ondašnjeg biskupa Krka mons. Josipa Bozanića, što je silno iznenadilo zagrebački kler, a osobito sam Kaptol, koji se osjećao povrijeđenim da nije mogao iznjedriti svoga nadbiskupa. U srazu ondašnjih tabora, koji su isticali kandidate u traženju nasljednika kardinalu Kuhariću, Sveta Stolica u jednome je trenutku posegnula za argumentom da se treba imenovati već zaređeni biskup, što je, zapravo, ostale eliminiralo jednim potezom.
Hoće li taj kriterij biti na snazi i za Rijeku, Zadar i Zagreb, čiji će nadbiskupi za godinu-dvije navršiti kanonsku dob od 75 godina i ispuniti uvjete za mirovinu, vidjet ćemo. Uz objavljena imenovanja ove subote, spominjalo se i imenovanje koadjutora u Rijeci, ali se ono još nije dogodilo. Ime nasljednika riječkog mons. Ivana Devčića, vele kuloari, također je iz kruga već zaređenih biskupa, ali dok se službeno ne objavi, sve je tek na razini nagađanja. Pa valja strpljivo čekati vijesti u podne iz Vatikana, koja donose nova biskupska imena, a koja su do toga trenutka poznata samo Svetoj Stolici i onim svećenicima koji su novu/ staru biskupsku službu prihvatili.
To samo odgovara onoj biblijskoj da" nitko nije prorok u vlastitoj zemlji"...kad potjecete iz sredine u kojoj dolazite na neku funkciju,onda ne dolazite kao novi,neispisani list nego vec prije prvog poteza imate nekoliko "utega" tipa" otac mu je bio takav i takav", "majka je napravila to i to"," isao sam s njime u skolu" ...i svatko misli da na temelju toga vec zna kakvi ste!