Moustache Brothers: If you have not seen our dancing, you cannot say you have been to Mandalay. Natpis je to u jednoj od ulica drugog po veličini grada Mjanmara koji poziva u garažu u kojoj “Brkata braća” imaju večernji show. Skupina komičara koja je privukla pažnju svijeta nakon što je njezine članove uhitio vojni režim koji je vladao zemljom od puča 1962., oformljena je sedamdesetih, a originalnu postavu činili su osnivač Par Par Lay, njegov mlađi brat Lu Maw i njihov golobradi rođak Lu Zaw.
Nakon performansa u Yangonu 1996., na privatnoj zabavi Aung San Suu Kyi, sadašnje ministrice vanjskih poslova, a tadašnje političke protivnice, Par Par Lay i Lu Zaw zbog svoje su točke osuđeni na sedam godina zatvora. Više od pet odslužili su u kamenolomu na granici s Kinom, a jedan od uvjeta ranijeg puštanja bila je zabrana izvođenja showa izvan obiteljske kuće i na lokalnom jeziku. Nakon što je Par Par Lay u kolovozu 2013. umro od bolesti bubrega, sa svojom su satiričnom kritikom vladajućih Lu Maw i Lu Zaw nastavili kao duo.
Lu Maw će dogodine navršiti 60, a u razgovoru koji smo vodili ispred garaže dok je Lu Zaw sjedio samo nekoliko metara dalje, ali se nije činio pretjerano zainteresiranim za događanja oko sebe, pokazao se veoma živahnim. – Brat i ja treća smo generacija komičara u obitelji. Moj je otac bio komičar, kao i njegov. Tako da smo s rođakom odlučili formirati trio s kojim smo kasnije proputovali cijelu zemlju. Ionako u Burmi nije bilo mnogo mogućnosti. Izvedbe su se sastojale od tradicionalnog plesa, glazbe i komedije, a nastupali smo po vjenčanjima, zabavama i seoskim festivalima – priča Lu Maw.
Trupa je performansima ubrzo počela ismijavati vladu. U zemlji zatvorenoj unutar svojih granica, gdje su televizor ili upaljač smatrani luksuzom, a struja nestaje na nekoliko dana jer vlast “štedi”, i nije bilo teško naći materijala. Mnogi su aktivisti ilegalnim novinama djelovali protiv vlasti, ali većinom iz sjene. Trio je otišao korak dalje, koristeći svoju popularnost kao alat za glasno buđenje svijesti među građanima. Nije trebalo dugo da diktatorska vlast počne obraćati pozornost na komedijaše koji se izruguju režimu.
– Moj je brat u 20-ak godina triput bio u zatvoru. Nevolje su počele s političkim nemirima potkraj osamdesetih, kada je hunta krenula oštrije na nas, a nakon što je na izborima 1990. podržao Suu Kyi, dobio je šest mjeseci zatvora. Drugi je put 1996., zbog uspoređivanja vlasti s majmunima koji kradu sve čega se domognu, pet godina zajedno s Lu Zawom razbijao kamenje na granici s Kinom. To je uzrokovalo proteste u zemlji, a podrška je stizala i od stranih komičara, političara, medija... Treći su ga put, pak, zatvorili na nešto više od mjesec dana jer je podržao Šafran revoluciju – nabraja Lu Maw. Bili su na crnoj listi i pod stalnim prijetnjama, ali nisu odustali, kaže, a i neće. – Nije nas strah vlade, oni žive od turizma i jedino za što mare jest novac. Pa dok god je turista, i mi smo sigurni. Nakon događanja u devedesetima i početkom tisućljeća, privukli smo pozornost svijeta i otad se vlast plaši ozbiljno nam nauditi. A dolazili su nam Kanađani, Talijani, BBC, ljudi iz Hollywooda... Jedino se iz Sjeverne Koreje još nitko nije pojavio kako bi napravio priču o nama – smije se Lu Maw.
Engleski je naučio kroz interakciju s turistima, a sa sobom uvijek ima rječnik, koji katkad vadi ne bi li provjerio izgovor. Gleda na sat i kaže da večeras, izgleda, neće biti ništa od showa. Mora se, naime, pojaviti najmanje troje ljudi, a publike u posljednje vrijeme baš i nema. – Situacija oko religijskih borbi rezultirala je prešutnim bojkotom dijela turista, što se negativno odražava i na nas – kaže.
To otvara temu o muslimanskim izbjeglicama i odnosu budističke vlasti prema Rohindžama. Lu Maw naglašava da u svojim točkama ismijava sve religije i da je po tom pitanju nepristran iako je po tradiciji budist, ali kako mu se čini da ostali svijet dobiva potpuno iskrivljenu sliku onoga što se događa. Kaže da nitko nije reagirao kada su muslimani napali 30 policijskih postaja u pokrajini Rahine. Budisti su potom odgovorili protunapadima, što je rezultiralo i peticijom za oduzimanje Nobelove nagrade za mir koju je Aung San Suu Kyi primila 1991.
U razgovoru nas prekida znatiželjni stranac koji prilazi garaži, a Lu Maw nas obojicu poziva unutra da razgledamo. Uređena je kao mala pozornica, a na zidovima vise fotografije braće, razne duhovite parole i veliki plakat s Hughom Grantom. Pokreće i videosnimke s kobne izvedbe iz 1996. na kojoj Par Par Lay mlati rukama i vjerojatno govori nešto stravično smiješno jer se cijela publika hvata za trbuh. U jednom trenutku glumi majmuna koji gleda naokolo, hitro skače do prve osobe kraj pozornice i nešto krade. Film s Hughom Grantom, pak, anegdota je za sebe.
Neki mu je turist rekao kako za njegova brata zna iz filma “Sve zbog jednog dječaka”. Pušta nam scenu u kojoj se sloboda govora spominje na primjeru komičara iz Mjanmara koji je osuđen na zatvor. Iz očiju Lu Mawa probija se uto i tuga. Kaže kako je siguran da je njegov brat u zatvoru bio sustavno trovan jer je dijagnoza pokazala višegodišnje ispijanje zagađene vode. No, brzo se vraća smijehu. – Vidite kako imam loše zube, to je od žvakanja lišća betela. Jednom sam imao strašnu zubobolju i otišao sam u Tajland na pregled. Pita me liječnik što nije u redu, ja kažem da me boli zub. On me pita odakle sam, ja kažem iz Burme. “Pa imate i ondje zubare, idite i popravite zube u svojoj zemlji!”, kaže. “Bih, doktore”, odgovaram ja, “ali nama je u Burmi zabranjeno otvarati usta!”
Pogledajte video: Bile su najljepše glumice Hollywooda i onda su lice uništile botoksom
Tako je bilo i u Šugoslaviji