Ovih dana i Hrvatska se suočila s činjenicom da hrana koju jedemo nije onakva kakva bi trebala biti. Kao da je stvorena iluzija da se možemo jeftinije prehraniti i da su namirnice i industrijski prerađena hrana postali dostupni i onima koji nemaju previše u novčaniku. Svaki dan televizijskim ekranima prolijeću komadine mesa senzacionalnih cijena, a trgovački lanci kao da nam poručuju – kupite, jeftino je, više se ne morate ograničavati, najedite se do mile volje! Pokušavaju stvoriti iluziju da sve te cijene maksimalno spuštaju iz puke ljubavi prma Hrvatskoj i njezinim građanima, na što upućuje i slogan jednog trgovačkog lanca. No u osnovi, nikakve ljubavi u tome nema, potrebno je izdvojiti samo dvije riječi koje jasno definiraju što je glavni uzrok onoga što nam se događa – pohlepa i profit!
Na proizvodnju hrane otpada oko 10 posto svjetskog BDP-a, što znači da je u 2015. ta golema i svemoćna industrija vrijedila oko 7800 milijardi dolara i bila je jedna od najbrže rastućih gospodarskih grana. Brzo reagira na zahtjeve tržišta, a još većom brzinom ulazi na nova tržišta i osvaja nove potrošače. Znaju gdje što mogu prodati i po kojim cijenama, ali i gdje nešto mogu podvaliti i na tome dobro zaraditi. Evo i primjera za to.
Razvijene zapadne zemlje već 20-ak godina intenzivno razvijaju svijest o kvaliteti hrane, pa je sve više zahtjeva da ona bude organski uzgojena, s malo masti, šećera, soli i umjetnih bojila, konzervansa i raznih dodataka. Industrija hrane shvatila je da se u tim zemljama otvorila jedna vrlo profitabilna niša, ali i to da se druga zatvorila. Svi mi sada za doručak želimo jesti žitarice ili pahuljice koje su od punog, organski uzgojenog zrna te obogaćene sušenim voćem ili sjemenkama. Spremni smo to i malo više platiti i oni to znaju. S druge strane, znaju i to da će nam teško prodati nekakve pahuljice koje u osnovi i ne nalikuju previše na hranu.
No ta industrija se nikako ne želi odreći tih za nas sada već bivših proizvoda, već njima počinje osvajati nova tržišta čiji potrošači još nemaju te svijesti, a ni dovoljno novca, pa im ti proizvodi izgledaju kao nešto čime za malo novca mogu napuniti želudac. Od dokumentaraca o hrani najviše me se dojmio upravo onaj koji je govorio o tome kako su velike kompanije koje proizvode pahuljice zapljusnule tržišta Južne Amerike onim vrstama proizvoda koje zapadnjaci više ne žele i tako na tome kontinentu u relativno kratkom roku izazvale epidemiju pretilosti. Ono što jedni ne žele, dat ćemo drugima i dobro zaraditi. Opet pohlepa i profit.
Ima i drugih štetnih aspekata vezanih uz proizvodnju hrane. Jeste li znali da je proizvodnja mesa, mlijeka i jaja odgovorna za 18 posto svjetskih emisija stakleničkih plinova.
Činjenica da svjetska prehrambena industrija proizvodi toliko hrane da bi svaki stanovnik našega planeta svaki dan u godini mogao pojesti hrane u energetskoj vrijednosti od 4500 kalorija, što je dvostruko više od onoga što nam je potrebno, pokazuje da je ta industrija ušla u krug hiperprodukcije koja bi naš planet mogla skupo stajati.
>> Staro meso željeli vratiti u trgovine, sve će biti uništeno
