Općinski sud u Varaždinu potvrdio je optužnicu koju je Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici podiglo protiv četiri osobe i jedne komunalne tvrtke koje smatra odgovornima za nesreću na gradskim bazenima u Koprivnici, gdje se u travnju 2018., u tzv. divljoj rijeci, utopio osmogodišnji dječak koji je s prijateljima bio na rođendanskom slavlju.
Okrivljene su voditeljica bazena, koja je nakon tragedije podnijela ostavku, dvije animatorice, spasilac i komunalna tvrtka koja upravlja bazenima. Prvookrivljena je rekla da nije počinila propuste koji bi doveli ili mogli dovesti do utapanja djeteta jer kao voditeljica radne jedinice bazena nije bila obvezna animatorice osposobiti za rad na siguran način jer nisu bile u radnom odnosu, pa se na njih i ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti na radu.
Riječ je, smatra, isključivo o očito nenamjernim propustima animatorica i spasioca s kojima ona nema apsolutno nikakve veze. Ne postoji ni jedan dokaz da je bila dužna provoditi nadzor nad radom animatorica ili spasioca, a osim toga, tragični se događaj dogodio izvan njena radnog vremena. Spasilac je, navodi se u njezinoj obrani, temeljem ugovora o obavljanju usluga spašavanja na bazenima trebao obavljati svoju dužnost nadzora s pojačanom pažnjom, posebice zbog dobi djece i u dijelu zvanom "divlja rijeka" koju on uključuje u pogon.
Smatra i da su animatorice imale osnovnu zadaću da paze na sigurnost djece, a za to nije od presudne važnosti njihova eventualna osposobljenost za rad na siguran način jer su kao odrasle i punoljetne osobe bile dužne neprekidno paziti na djecu. Da su pozorno pazile na djecu i na vrijeme alarmirale spasioca te se pridržavale kućnog reda, do nesreće, tvrdi, ne bi došlo. Jedna je animatorica rekla da u ugovoru o radu nema ni riječi o poslovima koje je trebala obavljati na bazenima, a radno mjesto animatora u vrijeme nesretnog događaja uopće nije bilo sistematizirano.
Navela je da se kućni red odnosi na goste koji dolaze na bazene i da u njemu jasno piše da organizirane grupe koje dolaze moraju imati svog voditelja, instruktora ili trenera, pa joj nije jasno što se njoj zapravo stavlja na teret. Osobu za prijam i pratnju djece trebalo je, smatra, organizirati poslovodstvo bazena. Trećeokrivljena djevojka branila se da nije prekršila odredbe studentskog ugovora o radu jer prema tom ugovoru nije bila dužna provjeravati sposobnost plivanja djece. Samo je, kaže, obavljala poslove animatora na rođendanu. Smatra da je dužnost tvrtke bila da je obuči i osposobi.
Iz iskaza ispitanih roditelja djece proizlazi da su ih animatorice pitale znaju li djeca plivati te da su sva djeca uglas povikala da znaju. Okrivljeni spasilac tvrdi da jedan spasilac nije dovoljan za takvu površinu bazena, pa ne može biti odgovoran za smrt djeteta. Spasilac, naveo je u obrani, nadzire površine vode na bazenu, a ne kupače pojedince. Tijekom tri sata, koliko je dječji rođendan trajao, dječak nije pokazivao da ima problema s plivanjem. Smatra nepoštenim, pa i ciničnim, stavljati mu, kaže, nesreću na teret jer od 2006. godine uprava bazena zna da jedan spasilac nije dovoljan i da postoji opasnost za kupače. Okrivljeno komunalno poduzeće smatra da nije bilo propusta.
Dijete se utopilo i onaj kojem je to dijete bilo na oku je odgovoran, ma tko kakav ugovor imao, ma kakva sistematizacija radnih mjesta bila i sl.. Ali isto tako, odgovoran je i onaj koji je angažirao nekog za koga nije bio siguran da zna kako postupiti u ovakvim situacijama. Postoje situacije kada je sve 1/1 pa dođe do utapanja zbog više sile, ali ovdje to očito nije bio slučaj, ovdje je riječ o nemaru i sustava i pojedinaca.