Prije petnaestak godina, dok je mukotrpni hrvatski pristupni put Europskoj uniji bio na samom početku, kružila je internetska šala o budućnosti Unije. Radilo se o imaginarnom kalendaru u kojem najprije godinu za godinom u nju ulaze zemlje istoka Europe, a onda, negdje oko 2020. počinju jedna za drugom izlaziti zemlje osnivačice. Iako Ujedinjeno Kraljevstvo nije jedna od njih, štoviše, očevi ujedinjene Europe poput De Gaullea nisu ga ni željeli u tom okviru, prvi veliki zapadni izlazak iz EU izgleda kao početak ostvarivanja starog vica.
Referendumska odluka većine britanskih građana da njihova zemlja napusti Europsku uniju, europska je vijest godine, ako ne i desetljeća. O mogućem Brexitu se dugo govorilo, premijer Cameron je ostvario predizborno obećanje i raspisao referendum, no cijelo vrijeme prevladavalo je uvjerenje kako britanska financijska, politička i medijska oligarhija drži sve pod kontrolom, pa se sve do objave rezultata činilo da će tijesno pobijediti opcija za ostanak u Uniji. Rezultati anketa išli su u tom smjeru, najbučniji euroskeptik Nigel Farage je nakon zatvaranja birališta izjavio kako se čini da će tijesno pobijediti opcija za ostanak i najavio da će unatoč tome nastaviti borbu, kad ujutro – iznenađenje! Većina građana Ujedinjenog Kraljevstva glasovala je za izlazak iz Unije.
Još jednom se pokazalo da su ankete nepouzdane, pogotovo u procjeni referendumskih rezultata opcija koje idu protiv službene politike. Dio britanskih birača koji su bili za izlazak nije želio podijeliti svoju odluku s anketarima pa smo ujutro imali veliki obrat.
O političkim, geostrateškim, ekonomskim i kulturnim posljedicama Brexita još će se mnogo pisati. Puno je solucija sada otvoreno i dok se globalne karte ne preslože teško je odgovoriti hoće li odlazak Britanije označiti početak raspada EU ili će, naprotiv, dovesti do njene veće kohezije. Tek ćemo vidjeti hoće li odluka većine građana najprivilegiranije zemlje Unije da je ipak napusti djelovati toliko deprimirajuće i na nekada najzagriženije eurofile da i oni počnu dizati ruke od briselskog projekta ili će im biti poticaj da mućnu glavom, shvate da ovako više ne može, i da moraju učiniti napor povratka izvornim idejama europskih otaca i vidjeti kako dalje u današnjem kontekstu. Otuđena briselska oligarhija postala je sama sebi svrha, Uniju godinama muči demokratski deficit, kronična neučinkovitost, nesposobnost za krizno djelovanje – što se najbolje vidjelo na primjeru Ukrajine, migrantske krize, a o suzama Federice Mogherini kao jedinom odgovoru na teroristički napad na središte Unije da i ne govorimo. EU se odavno ne drži jednakih načela za sve, tu arbitrarnost smo s jedne strane vidjeli u različitim kriterijima pri ulasku Bugarske i Rumunjske koje je trebalo što prije ugurati kako ne bi ostale u ruskoj sferi, i s druge strane u dugotrajnom pristupnom mrcvarenju Hrvatske čiji su pregovarači dijelom i sami za to krivi jer su papagajski isticali da “EU nema alternativu”. Privilegije dane Britaniji su još više narušavale dojam ozbiljnosti EU, koja se nalazi u čudnom raskoraku između ekonomske snage i političke i vojne beznačajnosti, u kojoj se svodi na američki štit prema Rusiji. Koji je bio interes EU u zaoštravanju s Rusijom još nitko iz Bruxellesa nije suvislo odgovorio.
Otvoreno iskazivanje nezadovoljstva i prijekori Cameronu što je uopće raspisao referendum, tj. dao narodu da odlučuje, pokazuju koliko je demokracije ostalo u EU. Sličan refleks vidjeli smo kod naših velikih pobornika direktne demokracije koji su nas njome godinama davili, a onda su odjednom bili protiv referendumskog odlučivanja građana kada se njegov izvjestan ishod nije poklapao s njihovim stajalištima i interesima.
Posebna priča su hrvatske reakcije na Brexit. Eurofanatici su šokirani, tuguju za Britanijom kao za majkom. Mediji kao važnu vijest prenose nebuloze o prikupljanju potpisa za ostanak ili novi referendum. Našijenci iz Londona, koji su ostvarili životni san i uhvatili se zubima britanske prijestolnice, odakle sada emaniraju genijalnost, uvjeravaju nas kako su za izlazak bili glupani, pa onda prosipaju i malo otvorene dobne diskriminacije ističući kao posebno problematičnu činjenicu to što su stariji Britanci bili većinski za izlazak, a mladi za ostanak. A odluka će se tobože više ticati mladih, jer će dulje živjeti s njenim posljedicama.
Što se time sugerira? Da bi umirovljenik trebao imati pola glasa, a tinejdžer tri? Hoće li možda i ti mladi vječno biti mladi ili će i oni drukčije razmišljati kad dođu u godine starih brexitovaca? Hoće li za trideset godina u Britaniji biti puno više mladih nego starih? Tijekom pedeset-šezdeset sljedećih godina koje po statističkom prosjeku današnji mladi imaju pred sobom, oni neće imati fiksnih dvadeset ljeta niti će cijeli život imati političku osviještenost dvadesetogodišnjaka o cool svijetu bez granica i Europi studentskih razmjena i partyja po Ibizi i Hvaru.
Istina, neke izravne posljedice referendumske odluke bile su vrlo bolne za britanske građane, poput pada funte od gotovo deset posto, što je medijski odmah prezentirano tako da su Britanci zbog nepromišljene odluke preko noći ostali bez jedne plaće u godini. Taj način razmišljanja sam prijatelju zorno demonstrirao ovako. Koliko si visok? 182 centimetra. Zamisli ovo, legneš navečer sa 182 cm, a ujutro kad se probudiš imaš 163 cm. Razlika se osjeti.
Britanci su se probudili malo “kraći”, ali ponešto suvereniji. Kakva god im sudbina bila, o njoj će više odlučivati sami. Pomisao da te u slučaju terorističkih napada ili rata neće više braniti Federica Mogherini već je sama po sebi dovoljna za utješiti se što si se probudio malo “kraći”. Mogući dramatičan nastavak priljeva migranata u EU možda bude prvi pokazatelj da su britanski birači bili u pravu.
U šoku izazvanom Brexitom mnogi pokušavaju loviti u mutnom. U Bruxellesu se već vode hijenske borbe za mjesta u institucijama koja će ostati prazna odlaskom Britanaca, a na mala vrata se žele progurati neke stvari koje s Brexitom nemaju nikakve stvarne veze. Tako nas mediji zapljuskuju pričom da će izlazak Britanije dovesti do ubrzanja uvođenja eura u zemlje u kojima još nije uveden, pri čemu nitko ne objašnjava zašto.
Dva su moguća puta EU nakon Brexita. Jedan je da će se dosadašnje negativne tendencije pojačati, pogotovo s obzirom na to da je u EU sada jedan skeptični glas manje, pa nas sve skupa očekuje više Bruxellesa, više regulative, samo pod jačim utjecajem Njemačke. U tom smislu već kruži šala kako se nakon izlaska Britanije, današnje granice EU gotovo savršeno poklapaju s onim što je Njemačka, zajedno sa saveznicama kontrolirala 1941., neposredno prije napada na SSSR. I tada je nešto malo otpora bilo samo u Grčkoj.
Drugi je ishod da će odlazak Britanije dovesti do preispitivanja pogrešaka i do stvaranja bolje Europske unije. Britanci su u mnogo čemu bili kamen smutnje u njenom funkcioniranju. Iskamčili su privilegije, što je rušilo same temelje Unije, jer pravila bi trebala biti ista za sve, i unatoč tome su odlučili izaći. Geostrateški, bili su produžena američka ruka u Europi i povremeno prisiljavali EU da ide protiv vlastitih interesa, kao u slučaju izazivanja “obojene revolucije” u Ukrajini i zaoštravanja s Rusijom.
Britanska politika prema Hrvatskoj a naročito prema Hrvatima u BiH bila je izrazito negativna. Posebno je opsceno to da je Britanija godinama najviše cijedila Hrvatsku u pristupnim pregovorima, da bi, nakon svega, izašla iz nje malo nakon što je Hrvatska u EU ušla.
Nisu najveći problem oholi moćnici, već oni koji to više nisu, a htjeli bi i dalje voditi igru. Iako je odavno gospodarski i demografski drugorazredna sila, Britanija se zahvaljujući jakoj diplomaciji i špijunaži petljala svuda i u svašta, uglavnom održavajući kaos i nestabilnost. BiH je najbolji primjer. Vidjeli smo od Britanije tu svašta, od lorda Carringtona do lorda Owena, od generala Michaela Rosea do Paddyja Ashdowna. Sve što je službena britanska politika godinama licemjerno propovijedala, sada joj se vraća kao bumerang. Dok i dalje glume velesilu i drže Maldive, Gibraltar, vojne baze na Cipru ili svoju mrežu u Hrvatskoj, vlastiti birači im priređuju iznenađenje, nakon kojeg im vise Škotska i Sjeverna Irska. Sole pamet u Vukovaru i Mostaru, a u Belfastu imaju kilometre fizičkih zidova koji dijele dvije zakrvljene zajednice. Kako je krenulo, možda se ostvari i druga šala da će visoki predstavnik Europske unije za Belfast 2020. biti iz BiH.
Neka im je sa srećom, a našim velikim dušobrižnicima, koji su istodobno zaljubljenici i u EU i u britansku politiku pa im ovakav nagli razvod teško pada, bilo bi bolje da se više fokusiraju na hrvatske interese u velikom geostrateškom preslaganju koje je očito u tijeku. Brinut će se britanska briga i bez njih.
točno tako!