politički triler 1. dio

'Žele izbrisati iz povijesti svaki spomen na mene'

Bill Clinton
Brian Lawless/Press Association/PIXSELL
20.12.2018.
u 00:30

U svom prvom romanu “Predsjednik je nestao” Bill Clinton bavi se i sudbinom izmišljenog američkog predsjednika Jonathana L. Duncana

Posebni odbor Zastupničkog doma počinje s radom. Morske psine kruže, nosnice im podrhtavaju na miris krvi. Njih trinaestero, da budem precizniji, osmero iz oporbene stranke i petero iz moje, morske psine protiv kojih sam se pripremao uz pomoć odvjetnika i savjetnika. Loše iskustvo naučilo me da, koliko god se dobro pripremio, malo je koja obrana učinkovita. U nekom trenutku ne preostaje ti ništa drugo već skočiti među njih i boriti se rukama i nogama.

Spalili bi mi i kuću

Barbarstvo koje se želi dokopati moći starije je od Biblije, ali neki od mojih protivnika zaista mrze i samu pomisao na mene. Nije im dovoljno samo ukloniti me s predsjedničkog položaja. Neće imati mira dok me ne strpaju u zatvor, ne rastrgaju i izbrišu iz povijesti svaki spomen na mene. Tako mi svega, da je po njihovu, spalili bi mi kuću u Sjevernoj Karolini i pljunuli na suprugin grob. Sjedim sam. Nema asistenata, odvjetnika, nikakvih bilješki. Ja se ne skrivam. Ne bih trebao biti ovdje i vraški mi se ne da biti ovdje, ali tu sam. Sâm. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država nasuprot rulji optužitelja. U kutu sobe trijumvirat mojih najbližih suradnika sjedi i promatra. Nitko od njih nije bio za to da se izložim ovome. Jednoglasno su zaključili da činim najveću pogrešku u svojoj predsjedničkoj karijeri. Ali ovdje sam. Vrijeme je. Vidjet ćemo jesu li imali pravo.

Nagledao sam se videosnimaka Lestera Rhodesa kako ispituje svjedoke prije nego što je postao predsjednik Zastupničkog doma, dok je još bio kongresnik srednjeg kalibra, da ne bih znao kako je sklon nastupiti bez uvijanja, krenuti đonom na svjedoka i izbaciti ga iz takta. Hoće li se držati toga istog plana i s aktualnim predsjednikom države? Naravno da hoće.

Predsjedniče Duncan“, započinje. „Otkad se mi to bavimo zaštitom terorista?“ „Ne bavimo se time“, odgovaram tako brzo da gotovo poklapam njegovo pitanje, ne želeći mu dati na važnosti. „I nikada se nećemo baviti time. Ne dok sam ja predsjednik.“ „Jeste li sigurni u to?“ Jesam li ja to dobro čuo? Vrelina mi navre u lice. Prošla je tek minuta, a već mi diže tlak. „Gospodine predsjedniče Zastupničkog doma“, kažem. „Ako sam to rekao, znači da sam tako i mislio. Neka to bude jasno od samoga početka. Ne bavimo se zaštitom terorista.“

Nakon toga, on nakratko zastane. „Hja, gospodine predsjedniče, možda ne pridajemo riječima isto značenje. Smatrate li vi Sinove džihada terorističkom organizacijom?“ „Naravno.“ Moji savjetnici rekli su mi da ne rabim riječ naravno; može zvučati izvještačeno ili dodvoravajuće ako se ne izgovori pravim tonom. „Sinovi džihada vršili su terorističke napade na tri različita kontinenta, je li tako?“ „To je točan sažetak njihova djelovanja, da.“ „Odgovorni su za smrt tisuća ljudi?“ „Da.“ „Uključujući i Amerikance?“„Da.“ „Nije li točno da su prije nepuna dva mjeseca Sinovi džihada preuzeli odgovornost za hakerski upad u izraelski vojni sustav te iznijeli u javnost strogo povjerljive podatke o tajnim izraelskim operacijama i kretanju njihovih vojnih postrojbi?“ „Da“, kažem. „Točno je.“ „Vratimo se domaćem terenu, ovdje u Sjevernoj Americi“, kaže on. „Upravo prošli tjedan. U petak četvrtoga svibnja. Nisu li Sinovi džihada izveli novi teroristički čin upavši u računalni kontrolni sustav podzemne željeznice Toronta te njegovim isključivanjem izazvali iskakanje vlakova iz tračnica zbog čega je sedamnaest osoba poginulo, velik broj ranjen, a još tisuće ljudi satima je bespomoćno čekalo pomoć u mraku?“

Ima pravo da su i za to bili odgovorni Sinovi džihada. A točan je i broj žrtava. Ali za Sinove džihada to nije bio teroristički čin. To je bila tek proba. „Četvero poginulih u Torontu bili su Amerikanci, točno?“ „Tako je“, kažem. „Sinovi džihada nisu preuzeli odgovornost za taj čin, ali vjerujemo da su upravo oni odgovorni.“ Kima, pogledava u svoje bilješke. „Vođa Sinova džihada, gospodine predsjedniče. To je čovjek koji se zove Suliman Cindoruk, točno?“ Sada krećemo. „Da, Suliman Cindoruk vođa je Sinova džihada“, odgovaram. „Najopasniji i najaktivniji kibernetički terorist na svijetu, točno?“ „Rekao bih da jest.“ „Musliman rođen u Turskoj, nije li?“ „Rođen je u Turskoj, ali nije musliman“, kažem. „On je sekularni ekstremni nacionalist koji se bori protiv utjecaja Zapada u srednjoj i jugoistočnoj Europi. ‘Džihad’ koji on vodi nema nikakve veze s religijom.“ „To vi tvrdite.“ „To tvrdi svaki obavještajni izvještaj koji sam pročitao“, odgovaram.„I vi ste ih čitali, predsjedniče Zastupničkog doma. Želite li ovo pretvoriti u islamofobičnu tiradu, samo izvolite, ali to našu zemlju neće učiniti nimalo sigurnijom.“

Na strani američkog naroda

Uspijeva istisnuti kiseo osmijeh. „U svakom slučaju, on je najtraženiji terorist na svijetu, nije li?“ „Želimo ga uhvatiti“, kažem. „Mi želimo uhvatiti svakog terorista koji pokušava nauditi našoj zemlji.“ „Nastavite, postavite pitanje.“ Srce mi lupa, hvatam zrak i preletim pogledom trojac svojih savjetnika. „Američki narod ozbiljno je zabrinut zbog onoga što se prošloga tjedna dogodilo u Alžiru, a do toga još nismo ni stigli. Američki narod ima puno pravo znati na čijoj ste vi strani.“ „Na čijoj sam ja strani?“ Nagnem se naprijed i zamalo srušim stalak mikrofona sa stola. „Ja sam na strani američkoga naroda, eto na čijoj sam strani.“ „Gospodine predsje...“ „Na strani onih koji rade dvadeset četiri sata dnevno da bi zaštitili ovu zemlju. Onih koji ne razmišljaju o tome hoće li sagledati problem iz ovoga ili onoga kuta niti u kojemu smjeru pušu politički vjetrovi. Koji ne traže pohvale za svoje uspjehe i nemaju priliku braniti se kada ih kritiziraju. Eto na čijoj sam strani.“

Pogledajte video: Specijal o Angeli Merkel

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije