Na posljednjim izborima za Europski parlament, održanim sredinom 2019., nije se dogodilo ono što su mnogi predviđali i od čega su zazirali – populisti, koji su se, budimo iskreni, već tada malo ispuhali i izgubili momentum koji im je donio i migrantski val, nisu premoćno pobijedili i pregazili tradicionalne stranke.
Umjesto toga, dogodilo se nešto jednako neočekivano – iz postmigrantske Europe, dobrano podijeljene i fragmentirane, pojavila se nova snaga – zeleni. No taj val nije bio jednako vidljiv u cijeloj Europi – dok je zapadnu Europu progutao zeleni tsunami, kako su ga nazivali, na istoku je ostala zelena pustinja.
U Njemačkoj su završili na drugom mjestu iza CDU/CSU, čiji glavni kandidat Manfred Weber nije mobilizirao birače, kao što je u Nizozemskoj uspio njegov suparnik iz bloka socijalista Frans Timmermans. Zeleni su uzeli veliko dio kolača u Finskoj, ali i u Francuskoj, te pokazali da u zapadnoj Europi preuzimaju poziciju ljevice. Demografska analiza tada je pokazala da zelene stranke postaju bazen koji se puni mladim biračima, na uštrb ostalih stranaka.
Sada se slično događa i u ostatku Europe, pa i u Hrvatskoj. No da bi imala moć i komotnu političku poziciju, današnji zeleni moraju zagrabiti ne samo u bazen ljevice, već i centra. No današnji zeleni daleko su od onoga što se nekad nazivalo i shvaćalo ekološkim ratnicima post-materijalističke orijentacije, ekološki svjesnih slobodnjaka. Dobar primjer je Njemačka, gdje unutar same stranke postoji frakcija na pragmatičare, nazvane “realo”, i one idealistične i radikalnije, “fundi”.
Od prosvjednika i prosvjednog pokreta, transformirali su se u stranke koje baštine zelenu ideologiju, ali to nije dovoljno, pa je ona ne samo nadograđena, već i potpuno uklopljena u politike koje se u nekim dijelovima podudaraju s tradicionalnim lijevim pozicijama, koje su im inherentne, ali koje će također uzimati neke ideje i stavove centra, ali ipak neće balansirati oko temeljnih ideoloških stavova jednakosti i nediskriminacije, dok će druge radije pragmatično zaobići.
Takav proces događa se i u Hrvatskoj s Možemo!. Da je cilj samo ozeleniti Zagreb, iscrtati biciklističke staze i nešto napraviti sa smećem koje se gomila, i da ih građani shvaćaju samo kao zelene aktiviste, a ne kao mainstream stranku, rezultat bi bio tek marginalan.
A on je daleko od toga.
Zeleni? Kako da ne....možda izvana...iznutra crveni kao pravi Kmeri.