Većinu vremena provodim s ljudima koji su prilično sjeb..., s ljudima koji žele nekoga sjeb... ili onima koje je netko sjeb... Umoran sam od prljavštine, ja sam tip kojega svi traže da ih izvlači iz nevolje...Jedinstvena je to poslovna platforma čovjeka koji za život zarađuje na podjednako jedinstven način: uči ljude kako da nestanu. Pokaže im kako da izbrišu svaki trag, prekinu svaku vezu sa svojim prijašnjim životima i jednostavno zbrišu.
On je Frank M. Ahearn, 51-godišnji Amerikanac, koji je tri desetljeća dugu karijeru otpočeo u posve suprotnom smjeru, kao profesionalni tragač za nestalima. Nanizao je stotine okončanih slučajeva s tolikim uspjehom da njegove usluge danas traže milijarderi, poznate “njuške” i mnogi drugi nevoljnici čija imena, zbog diskrecije koju jamči, nikada nećemo doznati.
Vlasnik jedine svjetske agencije za nestajanje postao je iznimno zanimljiv i medijima, čest je gost najvećih televizijskih postaja poput CNN-a, Foxa, BBC-a, History kanala i gotovo 300 radijskih postaja diljem svijeta, osobito otkada je u ožujku 2000. uspješno riješio slučaj 55 ukradenih statua Oskara, samo par dana uoči ceremonije u Kodak Theatru. Nije odmoglo ni što je, za potrebe jednog tabloida, prvi pronašao naprasno nestalu Moniku Lewinsky, onog dana kad je u jeku afere Clinton postala vijest. Frank se maskirao u dostavljača koji na adresu, koju je prethodno iščupao iz njezine majke, treba nešto dostaviti. – Kućepazitelju sam rekao da moram dostaviti paket za Monicu Lewey, namjerno kazavši krivo ime. Pomaže kad ljudi misle da ste glupi, tako se i kućepazitelj izlajao i otkrio da ona zaista živi na toj adresi – prisjeća se.
Međutim, prava priča o Franku Ahearnu zapravo počinje u trenutku kad se specijalizirao za posao upravo suprotan onom od kojeg je dugo zarađivao za život, kada je 12 godina unatrag, odlučio pomagati ljudima da postanu uspješni bjegunci i da s lica zemlje nestanu tako kvalitetno da ih nikada ne pronađe – ni profesionalni tragač poput njega.
Problemi sa zakonom
Na svojoj web stranici obećava da je dostupan 24 sata. Obećanje ispunjava, ispostavlja se. Na e-mail pristigao iz Hrvatske odgovorio je promptno, nakon samo nekoliko minuta, usprkos vremenskoj razlici koja mu ne ide u prilog. Adresa mu je, međutim, već otprije poznata: ekskluzivni intervju za Večernji list prvi je put dao prije tri godine, povodom izlaska njegove knjige “Kako nestati”. Ovoga puta, zanimljiv je zbog svojevrsnog nastavka njegova literarnog prvijenca, pod nazivom “Kako nestati od Velikog brata”.
Na stranicama nove knjige “Kako nestati od Velikog Brata” Frank savjetuje kako izbrisati digitalni trag koji ostavljamo pri logiranju
Na stranicama nove knjige, Frank svoje čitatelje sada uči važnosti privatnosti, tako ranjive u virtualnom svijetu. Godine iskustva pokazale su da uhodanom metodom bez prevelika napora može pomoći svakome da nestane bez traga s lica zemlje, ali internet... to je sasvim druga priča. Te se pošasti koja dugo pamti i sam se dosljedno kloni, brzo se pokazalo. Novu knjigu koju smo zatražili nije mu palo na pamet na adresu redakcije poslati e-mailom u pdf izdanju: preopasno je, zna on to dobro. Potrajalo je danima, ali u Zagreb je stigla dobrom starom poštom, preporučeno.
Oprez je njegovo srednje ime. Frank je dijete Bronxa, njujorškoj četvrti koja je sinonim za “krivo srastanje”.
– Nemam previše škole, izbačen sam kad mi je bilo petnaest. Bio sam problematični tinejdžer koji je stalno upadao u neka sranja, krao sam k’o lud, a zbog ovisnosti o drogi imao sam dosta problema i sa zakonom. Srećom, nije potrajalo. Već sa sedamnaest ušao sam u rehabilitacijski program i skinuo se za vijeke vjekova – otvorio je dušu.
Prvi novac zaradio je još kao dječarac raznoseći namirnice, a prvi ozbiljniji posao dobio je u privatnoj detektivskoj agenciji gdje mu je zadatak bio šetati po trgovinama i “snimati” krade li netko od zaposlenika. Ubrzo je promaknut na rješavanje raznih “undercover” slučajeva, kada se izvještio u profesiji tragača koja podrazumijeva pronalaženje ljudi i informacija pa uskoro, te 1985., osniva i vlastitu agenciju.
– Nisam stvoren da budem član neke organizacije, oduvijek sam volio svoju neovisnost i valjda zato jedino mogu raditi sam – priča Frank Ahearn. Njegovi prvi klijenti bili su odvjetnici, privatni detektivi, osiguravajuće kompanije i tabloidi, svi oni koji su željeli locirati svjedoka, kriminalca ili slavnu osobu. Taj je posao, zahvaljujući odličnoj reputaciji, radio punih 20 godina. I tako sve do 2002., kada je ušetao u knjižaru i uočio nekog nervoznog tipa kako kupuje knjigu o offshore bankarstvu i zaštiti podataka.
– Bilo mi je nevjerojatno glupo što za kupnju knjige koristi kreditnu karticu, jer takvom transakcijom ostavlja trag pa ga se brzo može locirati. Slijedio sam ga u obližnji kafić. Sav oznojen, ispričao mi je da je odlučio postati zviždač u kompaniji u kojoj je dotad radio i pred sudskim istražiteljima razotkriti korupciju unutar tvrtke. Bojao se osvete ljudi koje je izdao i želio je pobjeći u Latinsku Ameriku. Nekoliko dana kasnije nazvao me i pitao mogu li mu pomoći da nestane. Pristao sam i tako je sve počelo – prisjeća se Frank. Svoju metodu provodi u tri koraka. Ponajprije, briše i mijenja javno dostupne informacije o nekoj osobi, širi lažne tragove o tome gdje bi taj netko mogao biti, a završni čin pretpostavlja pronalazak nove lokacije za novi život njegova klijenta koju mora skriti od progonitelja.
Psihološki profili mojih klijenata variraju od teških paranoika do mentalno savršeno zdravih ljudi. No, ne uzimam kriminalce
– Naučim klijenta kako će živjeti pretvarajući se da zarađuje, da otvori offshore račune na lažnu tvrtku, da koristi samo prepaid telefone i stvori komplicirane sustave komunikacije. Moji klijenti najčešće mi se više nikad ne jave, zato i plaćaju unaprijed – priča Frank Ahearn. Ima partnericu koja mu pomaže da njegovi klijenti nestanu. Ovaj dvojac radi po rigoroznim metodama: ona prati klijenta sve dok više ne uspije pronaći nijedan trag. Njegovi klijenti mahom su žrtve svih vrsta progonitelja, poslovni ljudi koji su upali u probleme, bogata klijentela u strahu od otmice, a njihovi psihološki profili variraju od teških paranoika do mentalno savršeno zdravih ljudi.
– Često mi se javljaju zviždači koji vjeruju da će ih stići osveta bivšeg poslodavca. Javljaju se i ljudi iz financijskog sektora, ali ubrzo se zna pokazati da su napravili nešto nezakonito. Nikad ne radim s kriminalcima ni s ljudima koji traže da im operem novac. Važno mi je da budem potpuno siguran zašto netko želi nestati, zbog toga ih ispitujem o njihovoj prošlost – otkriva. U pravilu, s klijentima se sastaje u kafiću. Svakog od njih želi vidjeti najmanje jednom, da osjeti kakvi su. Kasnije, komunikacija se odvija tek e-mailom i jednokratnim telefonima. Tada ih zna poučiti kako da izbjegnu početničke pogreške onih koji misle da mogu nestati sami – bez njegove pomoći. Prva je pogreška kupovanje krivotvorenih dokumenata.
– Kako znate da iste papire tip nije prodao još desetorici drugih? Još je veća glupost ako odlučite glumiti vlastitu smrt jer ostavljanje oproštajnog pisma samo privlači neželjenu pozornost, na to se uvijek zakače novinari i policija. Treću pogrešku činite guglajući vlastito ime na internetu jer se preko IP adrese može otkriti vaša lokacija. I, na kraju, ne pokušavajte se prerušiti i “škicati” svoju obitelj. Ljudi koji vas progone zasigurno će biti tamo – kaže.
Odradio je mnoge velike slučajeve, ali najvažniji su mu oni u kojima je štitio žene od progonitelja. Pritom nije smio napraviti nijednu pogrešku jer bi jedan krivi potez vodio prema teškoj ozljedi ili smrti. Prisjetio se potom slučaja poznate dizajnerice odjeće koja je iz Milana željela nestati u Pariz, a Frank joj je pomogao unajmiti nekoliko stanova namještenih da izgledaju kao da u njima živi.
– Njezin bivši muž bio je jako nasilan, pa smo unajmili i nekoliko manekenki koje su joj nalikovale. Često su dolazile u te lažne stanove, a dodijelili smo im i tjelohranitelja. Znali smo da je njegovi privatni detektivi traže i željeli smo ih na taj način zavarati. Na kraju, njezin je bivši muž uhićen i strpan iza rešetaka gdje se nalazi i danas – priča Frank dodajući da se agencija strogo pridržava svojih kodeksa. Nikada ne naplaćuje ženama koje progone nasilni muževi jer dovoljno zarađuje od klijenata poslovnjaka. Cijena se za njih kreće od 15 do 25 tisuća dolara. Nije skupo nestati, kaže, puno teži dio je pronaći novi posao od kojega se u tom novom životu može živjeti.
Tetovirana “sloboda”
Za njega nema zabranjenih tema, Frank i o sebi govori bez okolišanja. Razveden, bez djece, potpuno posvećen poslu. Do te mjere voli i poštuje svoju neovisnost da preko cijelih leđa, otkrio nam je, nosi tetovažu na kojoj velikim slovima piše “sloboda”. Upravo stoga, nepodnošljiv mu je zločin koji čini Veliki Brat, kako naziva američku vladu, ali i svaku drugu koja špijunira korisnike interneta i, pod krinkom zaštite, građanima dokida Ustavom zajamčena prava. Upravo ovu problematiku tematizira u svojoj novoj knjizi, savjetujući što možemo učiniti da izbrišemo naš digitalni trag i tako zaštitimo našu privatnost.
Na literarni obračun s Velikim Bratom, naime, motivirala ga je činjenica da je među klijentima njegove agencije sve više onih koji žele uteći od Velikog Brata – spremali se fizički nestati ili pak ostati, ali zaštićene privatnosti. Frank ima rješenje za obje kategorije, bolje od drugih on zna kako se isključiti iz sustava, neprimjetno se kretati internetom, koristiti offshore račune i prepaid mobitele, a svojim čitateljima posebno skreće pažnju na “opasne rasadnike nevolja za korisnike” kao što su WordPress, YouTube, Twitter i Reddit. Sve one koji još uvijek nisu na listi njegovih klijenata ili čitatelja, upozorava: – Svaki put kad na tipkovnici pritisnemo “enter”, “send” i “download”, neki analitičar upravo se zabavlja “otiskom” našeg prsta koji smo ostavili iza sebe. Svaki put kad putem interneta koristimo bankovni račun, kupujemo avionske karte, koristimo Facebook i Google, pišemo blog, surfamo portalima, šaljemo e-mailove... svaki put ostavljamo trag koji ove kompanije lako slijede.
Veliki Brat je produžena ruka Velikog Biznisa, oni su partneri u zločinu u kojem jedan drugom peru prljave ruke. “Besplatno” surfanje internetom i naše aktivnosti na društvenim mrežama početak su vlastite izrade psihosocijalnog profila koje Veliki Brat i Veliki Biznis obilato koriste protiv nas. Mi možemo prestati koristiti web servise ali ti servisi nikada neće prestati koristiti informacije o nama. Na pragu smo gubitka svake privatnosti: stiže vrijeme kad će svaka kompanija prikupljene informacije o nama slati direktno u Vladu. Možda se to događa upravo sada. Neoprezno koristeći internet, mi pomažemo Velikom Bratu. Bojim se da će proteći i 50 godina prije nego to osvijestimo – upozorava Frank. Premda ga motivira pomaganje ljudima, priznaje da je pomalo zasićen tuđim nevoljama, kojih se u karijeri nagledao preko svake granice.
– Stigao sam do točke na kojoj osjećam umor od ovog posla. Ma ne pada mi na pamet provesti ostatak života učeći ljude kako da nestanu! Ponekad se pitam: a što ako sam dobar u bejzbolu – priznaje. Sanjari o Parizu, o karijeri profesionalnog pisca, ukratko, Frank Ahearn se uskoro sprema – a što drugo nego ono što najbolje zna – nestati.
Meni je baš simpa članak da vidim da se i na taj način može pošteno živjeti. Ali opet trebaš početi kao krimos?