Kako danas žive hrvatski građani u selima, gradićima, gradovima i na otocima? Pitanje je to koje se nameće nakon razornih potresa i COVID krize tim više što svi građani očekuju pomoć države. No država nije imaginarna tvorevina s blagajnom bez dna jer smo država svi mi koji radimo i plaćamo poreze kako bi na načelima solidarnosti oni koji imaju više i, osobito oni koji imaju najviše, pomogli onima koji imaju malo ili nimalo. Ali, čak 1,42 milijuna građana ili više od trećine stanovnika teško i vrlo teško spaja kraj s krajem, 1,77 milijuna ljudi preživljava s manjim teškoćama, dok 800 tisuća ljudi živi jako dobro, a potonjima porezni sustav omogućuje da budu još bogatiji.
Moraju biti snalažljivi
U najhladnijim mjesecima adekvatno grijanje ne može si priuštiti čak 264 tisuće ljudi. Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku objavljenima lani u listopadu, 628 tisuća ljudi (15,7%) u 2019. kasnilo je s plaćanjem stambenih ili potrošačkih kredita, najamnina, računa za režije. No da ni financijske (ne)mogućnosti ne znače uvijek da će imućniji biti zadovoljniji životom, a oni koji skromno žive nezadovoljniji, primjer su žitelji malih nerazvikanih otoka.
– Zimi na Žirju nema više od 50 ljudi, a nakon Drugog svjetskog rata bilo nas je više od 900. Kako živim na zapadnom dijelu otoka, gdje su tri uvale s 80 kuća, ovdje nema ni struje ni vode. No uskoro će nam i struja doći pa će nam život biti bolji. Živim sa suprugom od mirovine, djeca su otišla i dolaze ljeti kada Žirje živne i na otoku bude i do tisuću ljudi, potomaka mještana i turista. Imamo tada i kulturne večeri. Lijep je ovo otok, miran, more je čisto, priroda netaknuta i meni je tu dobro. Na Žirju sam proveo prvih osam godina života, a poslije sam živio i radio u Šibeniku, Zagrebu i Zadru – kaže nam Ante Kale, inače diplomirani ekonomist, koji je zagazio u 83. godinu.
Nema u njegovu glasu nezadovoljstva, a da mu je drago što će u njegovu uvalu uskoro doći struja, tek usputno spominje. Ali žao mu je što na Žirju, otočiću od 15 četvornih kilometara, nema više mladih i što je škola zatvorena već 30, 40 godina. No svjestan je da mladi ne mogu preživjeti samo od ribarstva na otoku. Rodna kuća mu je, kaže, na selu u Žirju i tamo struje ima, ali nema ljudi. – U svakoj desetoj kući gori svjetlo, selo je zimi mrtvo – mirno će Kale. Veseli se kad im ljeti dođu djeca, sin avijatičar, koji, kaže, leti po cijelom svijetu, i kći s unučadi koja živi u Šibeniku. Kako na otoku žive uglavnom stariji, dobro je što im Hitna pomoć iz Šibenika stigne za pola sata. Problem je što u zimskim mjesecima ne radi ni trgovina na otoku, no snalaze se, odu brodom do Šibenika. Vitalni starac ni zbog toga ne kuka, nego kaže: “A šta ću kukat, hvala Bogu, dobro je, snađemo se. Neka samo ovako ostane.” Osobito mali otoci i otočani svijet su za sebe i nije zalud znanstvenik Vladimir Skračić napisao da se svi tajkuni i bogataši koji dolaze s naših otoka mogu nabrojiti na prste jedne ruke, dok sa slikarima, znanstvenicima i pjesnicima stvari stoje posve drukčije.
– Na otocima su ljudi naučili živjeti skromno i relativno su zadovoljni životom, osobito stariji koji imaju mirovine, i usto se do duboke starosti bave poljoprivredom pa djeci šalju hranu u gradove. A ako još nešto malo zarade i od turizma, sve to doprinosi njihovu zadovoljstvu. Na otocima ima i više solidarnosti, ljudi si međusobno pomažu, razmjenjuju ribu, povrće i sve što proizvode – kaže sociologinja Sonja Podgorelec, kojoj su godinama u fokusu istraživanja otoci i kvaliteta života u urbanim i ruralnim prostorima.
Mali slavonski grad Ilok posljednjih godina sinonim je za iseljavanje ljudi, od 2011. do lani izgubio je čak trećinu osnovnoškolaca pa ipak i u njemu ima ljudi koji žive dobro od svoga rada. Među njima je i Željko Burnaz (41) otac dvoje osnovnoškolaca, koji se bavi vinogradarstvom i vinarstvom i zapošljava i dvoje ljudi. Godišnje proizvede 50 tisuća litara vina i 200 tona grožđa.
– Radim od jutra do sutra, ali imamo sve što je potrebno za pristojan život. Ljeti odemo na more, pa i na skijanje zimi. Ilok je mali gradić od 2,3 tisuće stanovnika i dobar je ako hoćete mjesto za siguran život s djecom, a ako hoćete kina i kazalište toga nemamo i moramo ići dalje. Ali ja i moja obitelj smo zadovoljni. Imam osjećaj da ljudi koji hoće raditi mogu preživjeti u bilo kojem dijelu Hrvatske, a problem imaju oni koji neće raditi – smatra Burnaz. Štoviše misli da je sad ljudima u Iloku bolje nego prije jer su veće plaće i poslodavci si ne mogu priuštiti reći radniku “dat ću ti otkaz i zaposliti nekog drugog” kad viška radnika nema. Priznaje da je iseljavanje jako pogodilo Ilok, no sada je stalo i zbog korone.
Sociologinja Podgorelec dodaje da su u Hrvatskoj ruralni prostori sustavno zanemareni, a njih je najviše pogodilo iseljavanje jer su otišli mladi.
– Kod nas većina ljudi živi teško i u gradu i na selu jer su prihodi i mirovine mali, samo što selo ljudima daje mogućnost da se sami prehrane pa im to daje sigurnost. U gradovima su ljudima dostupniji sadržaji i usluge kojih na selu nema, no upitno je koliko ih ljudi koriste u gradu zbog malih primanja. Sustav kod nas nije pravedno postavljen, vani je normalno da bogati plaćaju porez na nekretnine iz kojeg se financiraju javne usluge, a kod nas su se rukama i nogama borili da se ne uvede. Vani se i bogati ljudi, ako naprave prekršaj, financijski kažnjavaju sukladno prihodima – govori Podgorelec.
Mala sredina ima prednosti
Da život u manjem mjestu ne znači život u siromaštvu, kaže i mlada Koreničanka.
– Nema u Korenici siromašnih ljudi, nema nikoga tko kopa po kontejnerima. Financijski, ljudi ovdje lijepo žive, ne fali im ništa. Uglavnom su svi zaposleni u policiji, na Plitvicama ili u Macoli. Neki se bave i iznajmljivanjem apartmana, no najbolje ovdje žive ljudi od poljoprivrede. Kroz OPG-ove iz fondova EU neki mogu i milijun kuna dobiti godišnje jer dobivaju poticaje na krave i ovce, na livade i seoski turizam – kaže Maša (26), koja se iz Rijeke nakon studija vratila u Korenicu. Prednost života u maloj sredini vidi u tome što živi u svom stanu s dečkom i iako joj je mala plaća, troškovi života su niži nego dok je živjela u Rijeci.
No život u maloj sredini ima neke druge nedostatke.
– Za sve što trebam moram ići u Gospić, kina nemamo, pa u kino idemo u Bihać, u koji su mladi i izlazili prije korone. U Korenici mi je financijski lakše živjeti, ali kao i u svakoj maloj sredini, ne sviđa mi se što mi prvi susjed zna što sam jela i kad sam jela. Ne sviđa mi se mentalitet ljudi koji se bave životom drugih – kaže Maša. Mnogi njezine dobi već su zasnovali obitelji, nešto ih se nakon fakulteta vratilo, nešto ih je otišlo prema Rijeci i Zagrebu, a oni sa srednjom školom odselili su se u Njemačku.
Zivjeti u malom mjestu je daleko skuplje , nema raznih poslovnih mogucnosti , samo za skolovanje djece , treba stan iznajmit , putovanje kuci , pa pnda sve to za nekoliko djece , odlazak doktoru , manji broj ljudi kojee poznajes , izoliranost , jezicne prepreke , ovisno o dijalektu puno teze je uspjeti stokavcu u kajkavskom ili ckakvskom dijalektu , automatski te diskriminira i stranac si , neki dijelovi Hrvatske ,su toliko propali , da ni ljudi koji zive tamo imaju problema pri ulasku u civiliziraniji dio zemlje , uglavnom da drzava placa nekome , on se ne bi tamo zadrzao a kamoli doselio , a izgleda da ce placat migrantima