Ne znam je li dobro ili loše što je autocesta Zagreb – Split prošla pokraj Brinja. Danas zahvaljujući njoj u Zagreb stignemo za sat vremena, do Rijeke za nešto malo više od sat vremena, postali smo prometno jako dobro povezani sa svim dijelovima Hrvatske. Ali, ostali smo ipak izolirani na jedan drugi način. Nekada su turisti prolazili kroz mjesto, stajali da se osvježe, okrijepe, radio je i hotel, restorani, kafići, poljoprivrednici su prodavali uz cestu poznati lički sir, voće, povrće, suvenire. Bilo je života tijekom ljeta, živjelo se od turista. Danas putnici samo projure autocestom pored Brinja, dive se prirodi i gradini Sokolac koja se vidi u daljini i rijetko se tko odluči spustiti u mjesto – na početku razgovora u sjedištu općine Brinje ukratko nam je ispričao načelnik općine Zlatko Fumić.
Među četiri-pet slika krajobraza koje se putniku utisnu u sjećanje kad se vozi autocestom iz Zagreba prema Splitu svakako je i pogled koji s uzdignutoga nadvožnjaka pada na dolinu koja se prostire nekoliko kilometara nakon izlaska iz tunela Mala Kapela, prije odvajanja ceste za Senj kod Žute Lokve. Pogled privlači i u sjećanje utiskuje prizor ostataka utvrde na impozantnoj uzvisini s desne strane autoceste, a onda i pitomo mjesto koje okružuje uzvisinu s ostacima staroga grada, premda je već i ljepota same doline vrijedna divljenja. Kameni ostaci dio su nekadašnjega dvorca koji je pripadao glasovitoj obitelji Frankopan. Utvrda, odnosno njezini ostaci, nosi ime Sokolac, a mještani je zovu još i Gradina. Dolina, zapravo niz vrlo pitomih i blagh brežuljaka ovjenčanih šumovitim visovima, nosi ime Brinjska dolina.
Taj poljoprivrednik koji je na čelu općine zadnje tri godine, sjeća se vremena kada je njegova obitelj dobro živjela od proizvodnje povrća, pogotovo krumpira, koji su prodavali u okolnim turističkim mjestima – Senju, Crikvenici, Novom Vinodolskom.
– Nismo ga mogli ni proizvesti toliko kolike su bile potrebe – kaže nam Fumić u svom uredu u kojem uz njega radi još devet djelatnika. Danas se u Brinju domaći krumpir jedva može kupiti. Proizvodnju je uništio jeftini uvoz krumpira iz Egipta i drugih zemalja s jeftinom proizvodnjom pa ispada da se više ne isplati saditi i prodavati.
I dok smo s načelnikom Fumićem dogovarali što je ono što treba vidjeti opisati i čemu posvetiti pažnju jer se ipak radi o prvoj reportaži iz našeg serijala Globalno selo, u ured je došao osebujni brinjski svećenik, Posavljak Pejo Ivkić, čovjek koji svojim vedrim duhom i šalama već s vrata unosi veliku dozu optimizma i veselja u život te male sredine.
Moja je pilana radila i u socijalizmu, cijeli život sam u tom poslu, zapošljavam ljude, imam plan gradnje pogona za proizvodnju peleta, no dobivam sve manje sirovine
– Načelniče, novinari moraju prvo do mene probati kakvu ljekovitu travaricu radimo mi u ovom kraju. Liječi dušu – u šali kaže Ivkić koji priprema dokumentaciju i ponudu za obnovu još jedne crkvice u mjestu. Ivkić u šali kaže da će obnoviti sve crkve i kapelice, ali je pitanje hoće li imati tko u njih dolaziti jer Brinje iz godine u godinu ima sve manje stanovnika, ljudi odlaze i rijetki se vraćaju.
– Stočarstvo, ljekovito bilje i drvna industrija jedine su djelatnosti koje ovdje treba razvijati. Ljudi bi proizvodili i radili, da ima tko otkupiti proizvodnju. Otkup je najvažniji, ako nemate siguran otkup onda nema smisla ni proizvoditi – kaže svećenik Ivkić i dodaje da su Hrvati izgubili optimizam, koji je tako nužan za život. – Mislim da mi svi previše kukamo nad našim životima, a zapravo svi živimo još uvijek jako dobro. Pa pogledajte ovu ljepotu ovdje. Tko ne bi poželio živjeti u ovom pitomom kraju, gdje ni zime više nisu hladne kao što su nekada bile – govori dok na terasi njegova obnovljenog župnog dvora kušamo njegovu „ljekovitu“ travaricu.
I dok smo sa svećenikom i načelnikom raspravljali što se to događa u Hrvatskoj i zbog čega je teško pokrenuti gospodarstvo, u društvo nam je došla direktorica Turističke zajednice Brinja Mira Špehar, Slavonka koja je živjela u Zagrebu više od 30 godina. Nakon gubitka posla, javila se na natječaj i dobila posao te preselila u Brinje. S iskustvom života i rada u Libiji i Maroku, Špehar je unijela, kao i svećenik Pejo Ivkić, neki novi optimizam i energiju te vjeru da se ipak nešto može napraviti i pokrenuti.
– Početkom srpnja imamo prvu biciklijadu, već smo se počeli reklamirati i vjerujem da će doći dosta ljudi i naših Brinjana koji su u Zagrebu okupljeni u Zavičajni klub Sokolac – kaže Špehar. Nagovara i svećenika i načelnika da bi bilo dobro da i njih dvojica nabave bicikle i brendiraju biciklijadu kao spoj duhovnog i svjetovnog.
Brinjani se posebno ponose gradinom Sokolac, spomenikom nulte kategorije i jednim od najljepših spomenika srednjovjekovlja koji se u povijesnim izvorima prvi put spominje u 14. stoljeću. Stari grad smjestio se na malom uzvišenju u samom središtu Brinja te svojim izdignutim položajem i zanimljivim volumenima dvorske kapele i ulazne kule privlači turiste i prolaznike. – Sokolac je u doba Frankopana bio iznimno reprezentativno zdanje – objašnjava nam Špehar te kaže da se u grad ulazilo kroz kvadratnu trokatnu kulu. U Općini i TZ-u uvjereni su da su dvorac, nekolicina vrijednih i lijepih crkvica u mjestu te zavičajna kuća koja je uređena u ličkom stilu i s predmetima koje su darivali brojni Brinjani okupljeni u Zavičajni klub Sokolac te Etnografski muzej u Zagrebu dobar turistički potencijal.
– Nedostaje nam gastronomskih sadržaja – kaže direktorica Špehar pokazujući nam predmete u zbirci koja sadržava stare strojeve, zlatoveze, odjeću, bicikle, ali i razglednice iz različitih povijesnih razdobolja. – Sigurno niste znali da je Brinje nakon 2. svjetskog rata imalo i tvornicu žileta – otkriva nam Špehar.
Nedaleko od zavičajne kuće obnavlja se i stari mlin u vlasništvu djeda Jure Biondića. – Mlin je nekada radio i vlasti su uzimale po jednu posudu od tri kilograma od svake vreće, to je bio porez za mljevenu pšenicu, kukuruz – kaže Biondić koji vjeruje da će nakon što se mlin uz pomoć Ministarstva kulture do kraja obnovi ponovo postati prava atrakcija. Općina uređuje i područje oko Sinčić-špilje koja također može postati turistička atrakcija. Na glatkoj stijeni Siničić-špilje, oko 550 metara od ulaza, nakon probijanja začepljenog sifonskog jezera, speleolozi su 1999. godine otkrili još neodgonetnuto urezano slikovno pismo. Do danas ništa slično nije otkriveno u Hrvatskoj. – Neobični znakovi slični su germanskim runama, a znanstvenici su ih pokušali dešifrirati nekoliko puta. Svaki put kada bi im se učinilo da su na pravom putu da shvate točno podrijetlo pisma, naišli bi na znak koji se ne bi uklapao. Na kraju su zaključili da se najvjerojatnije radi o primitivnom Mjesečevu kalendaru starom čak 11.500 godina – kaže nam direktorica TZ-a.
Iako Brinje u lipanjsko sunčano prijepodne djeluje idilično, s predivnom prirodom i idealnom klimom, brojke o stanovništvu govore da već desetljećima ipak nešto ne štima. Nakon 1. svjetskog rata općina Brinje imala je 18.500 stanovnika, potom prije Domovinskog rata 6500 stanovnika, a danas je taj broj pao na samo 3100 stanovnika zajedno s Brinjem, koje broji nešto više od 1300 stanovnika, te 12 okolnih naselja.
Hotel bez vlasnika
Načelnik Zlatko Fumić kaže da je glavni uzrok tome što nema posla.
– Nestale su velike tvrtke koje su nekad ovdje zapoljšavale dosta ljudi, poput Industrogradnje koja je imala veliki pogon u mjestu. Imamo tri pilane koje rade, ali imaju problema sa sirovinom koju im Hrvatske šume ne daju iako se nalaze u centru hrvatskog šumarstva – kaže Fumić, dodajući da imaju problema i s poslovnim zonama. Imaju ih dvije, i dok je jedna u funkciji i u njoj posluje nekoliko tvrtki, druga zjapi prazna i ne mogu je revitalizirati iako jedan od vlasnika pilane želi u njoj pokrenuti proizvodnju peleta te zaposliti 20-30 ljudi. – Predmet stoji u DUDI-ju i čekamo da netko dođe i uvjeri se da to nije poljoprivredno zemljište, odnosno da je bolje pustiti poduzetnike da nešto rade. Nažalost, sve se odluke donose u Zagrebu, a donose ih ljudi koji nemaju osjećaj koliko je jednostavno donijeti odluku kad dođete i nešto vidite – kaže nam Fumić. Tako je i s hotelom u središtu mjesta koji nema vlasnika i nitko ne zna što će biti s njim.
Općina Brinje ima 1985 hektara poljoprivrednih površina. Na području općine registrirano je oko 400 OPG-a, od kojih se aktivno poljoprivredom bavi njih 150, prvenstveno stočarstvom. – Zbog loše organizacije otkupa, što je najveći problem, te neplaćanja kao drugog gorućeg problema hrvatske poljoprivrede propala je jedina braniteljska zadruga, koja se bavila proizvodnjom i skupljanjem ljekovitog bilja – kaže načelnik Fumić i objašnjava kako je i sadašnje stanje u stočarstvu teško jer je nekolicina stočara počela rasprodavati krave. Naime, PIK Rijeka nije im isplatio mlijeko već puna četiri mjeseca.
– Ljudi nemaju od čega vraćati kredite i plaćati obveze i počeli su prodavati krave – kaže Fumić čija se obitelj bavi poljoprivredom, i to tako da proizvodi mlijeko, ali se i bavi i uzgojem tovne junadi. Načelnik Fumić obrađuje 40 hektara zemlje, ima 25 mliječnih krava i 20 junadi koju prodaje okolnim mesnicama.
– Kada sam došao na čelo općine, donio samo odluku da se poljoprivrednike oslobodi plaćanja dijela naknada za legalizaciju poljoprivrednih objekata jer je to bio jedini način da im se objekti legaliziraju i da se mogu prijavljivati za novac iz fondova Europske unije. Prva smo općina koja je povukla takav potez i bili smo u “Plodovima zemlje” kao rijedak pozitivan primjer općine koja je pomogla poljoprivrednicima – dodaje Fumić. Unatoč tome, poljoprivredi ne ide dobro.
Krava sve manje
– Donedavno smo imali 2500 registriranih krava, sada je taj broj pao na samo 780 a stočari i dalje prodaju krave u klaonice. To su nam priznala i dvojica najvećih proizvođača mlijeka, Mario Kostelac i Goran Fumić.
Osmeročlana obitelj Kostelac dobila je iz operativnog programa za stočarstvo novac za pokretanje pogona proizvodnje sira. – Sve je krenulo dobro, cijena mlijeka bila je dobra, povećali smo stado, proizvodili sir, ali se onda sve okrenulo i krenulo naopako – kaže Mario Kostelac. Obrađuje 30 hektara na čak 150 različitih parcela, sam proizvodi hranu za svojih 20 krava, no kako otkupljivači stalno kasne s isplatom mlijeka i kako mu je cijena ponovo pala, polako odustaje.
– Vraćamo još kredit za siranu, ali sir više ne proizvodimo a krave rasprodajemo. Ne znam od čega ćemo živjeti ako potpuno napustimo stočarstvo. Ovo je idealan kraj za stočarstvo, ali očito nešto nije u redu kad svi propadamo – kaže taj mladi poljoprivrednik.
Iako iste probleme ima i njegov kolega Goran Fumić, on djeluje malo optimističnije. Ima 41 grlo stoke, 22 grla su na mužnji, proizvodi 400 litara mlijeka dnevno. I on je pokrenuo proizvodnju sira, ali je također odustao.
– Moja sirana vrijedna je 680.000 kuna, a sada ne radi. Odustali smo zbog sivog tržišta. Na cesti sir prodaju šverceri, dovezu ga i iz BiH, a nas legalne proizvođače nitko ne štiti – kaže Fumić te dodaje da su hrvatsku poljoprivredu uništili uvozni i trgovački lobiji.
Obrađuje 26 hektara zemlje na čak 100 parcela, a jedan je od prvih koji je dobio odluku za isplatu novca za mjeru 4.2 za nabavu cisterne za rasipanje gnoja. Kaže da se cijeli život sa suprugom muči i rade 365 dana u godini i neće odustati, a i njegov sin nasljednik već vozi traktor, obrađuje njive i voli stoku.
– Imamo idealne uvjete za stočarstvo i proizvodnju i vjerujem da će se to jednog dana pokrenuti – kaže optimistično taj mladi poljoprivrednik.
No, optimizam se ne vidi na licu Mile Dumenčića, vlasnika pilane “Zlatko-commerce d.o.o.” iz Jezerana. Njegova pilana prostire se na velikom prostoru koji je sam proširivao i uređivao. Vlasnik je desetine kamiona, zapošljava 30 ljudi i izvozi drvo u Austriju, ali zbog promjene zakona je zadnjih godina izgubio sirovinu.
– Država je odlučila sirovinu davati tzv. finalistima, koji proizvode namještaj, a nama ne. Moja je pilana radila i u socijalizmu, cijeli život sam u tom poslu, zapošljavam ljude, imam plan gradnje pogona za proizvodnju peleta, no dobivam sve manje sirovine – kaže razočarano Dumenčić.
Drvo iz Slovenije
– Ne znam tko je lud u ovoj našoj zemlji? Mladi odlaze, jedan sam od rijetkih koji zapošljava, a netko u Zagrebu ne vidi dalje od nosa i ne razumije da će uništiti jedinu djelatnost koja još u Lici opstaje – kaže Dumenčić. Slično je i s vlasnicima drugih pilana koji trenutačno uvoze drvo iz Slovenije jer ga u Hrvatskoj ne mogu dobiti dovoljno. – Ne znamo što će biti kad ne budemo više mogli uvoziti iz Slovenije – kažu vlasnici pilana.
– Požurite, idemo još do vrtića, a nadam se i da ćemo uhvatiti i moje u općini, sve su se cure sredile za današnje slikanje – šali se načelnik. Predivan dječji vrtić u mjestu danas prima više od 20 djece koja provode dane u njemu, a tete su kreativne te su dobitnice brojnih nagrada za najkreativniji vrtić u županiji.
Vidite kako je kod nas lijepo, kažu nam na kraju reportažnog dana načelnik, direktorica TZ-a, svećenik i stručna suradnica za društvenu djelatnost Ana Manjerović. Dok vi u gradu trčite na posao i s posla, tražite parking i stojite na semaforima, mi poslije posla gdje god sjednemo imamo pogled na predivnu prirodu. Uz ljekovitu travaricu i dobru i zdravu hranu popodnevni odmor postaje uživanje, zaključili su naši domaćini.
