Prije sedam smo godina u nekoliko navrata obilazili hrvatsko-slovensku granicu kako bismo izvještavali o provedbi odluke slovenske vlade da se od migranata zaštiti postavljanjem žilet-žice. Slovenci su tada, u strahu da će ih val migranata zapljusnuti do neslućenih razmjera, kopirali 'lijek' mađarskog premijera Viktora Orbána, koji je prvi došao na ideju da svoju granicu zaštiti od neželjenih posjetitelja postavljanjem nehumane ograde. No sudeći ponajprije po predizbornim obećanjima, a onda i stvarnim planovima nove slovenske vlade na čelu s Robertom Golobom, izgleda da ćemo još ove godine ponovno na granicu sa susjedima.
Ovoga puta kako bismo svjedočili i izvještavali o uklanjanju žilet-žice! I to više nije riječ samo o najavi jer prošlog je četvrtka slovenska vlada donijela i konkretan plan kako se riješiti kilometara i kilometara ograde koja je najviše štete donijela prirodi i životinjama, a pomogla je malo kome. Najmanje je spriječila migrante da se iz Hrvatske preko Slovenije dokopaju toliko željenih ciljeva u zapadnoj Europi. Samo su promijenili rute. Njima, naime, ni Hrvatska ni Slovenija nikada nisu bile poželjne opcije. No kako priča s ogradom stoji danas u brojkama izneseno je na zadnjoj sjednici slovenske vlade koja je odlučna da protumigrantske zapreke sa svoje schengenske granice prema Hrvatskoj ukloni do kraja ove godine. Potvrđeno je iz Ljubljane da će zbog toga uskoro napraviti operativni plan. Prema podacima slovenskog MUP-a prema Hrvatskoj su razvučena 135.372 metra panelne drvene ograde i 60.595 metara žilet-žice. U godinama kada ih je postavljala, dakle od 2015. nadalje, slovenska je vlada za to potrošila 23,25 milijuna eura, a za njezino održavanje još 3,6 milijuna. No sredstva će biti potrebna i za njezino uklanjanje čemu će, kao i postavljanju, prethoditi javni natječaj kojim će biti definiran izvođač i cijena. Zgodno je znati i da je tamošnja ministrica unutarnjih poslova Tatjana Bobnar najavila da će fizičke prepreke na granici s Hrvatskom biti zamijenjene kamerama i dronovima kako bi se ubuduće sprečavali ilegalni ulasci migranata. Tako to, naime, Hrvatska radi već godinama.
Mještani uz granicu će vam reći da su migranti, odnosno oni koji ih vode u ilegalne prijelaze, zaobišli i tu prepreku; migrantske su rute zaobišle ograde ili su ih 'izvidnice' prije dolaska migranata na manje uočljivim i zabačenijim mjestima uklanjale ili rezale prije dolaska skupine koja je trebala biti prebačena na slovenski teritorij. Uglavnom, Slovenci i Hrvati kazali su nam ovih dana da su u zadnjih šest godina svjedočili tek ponekom slučaju pokušaja prolaska migranata. Na dobrom dijelu granice između Hrvatske i Slovenije prirodnu prepreku čini rijeka Kupa i mještanima uz rijeku postavljanje ograde najviše je smetalo. Posebno prva varijanta, kada su slovenski vojnici uz obalu postavljali opasnu žilet-žicu. Slovenci su se uspjeli izboriti za to da se na najvećem dijelu granice takva žica zamijeni ogradom s vratima. Isprva su se Slovenci s kojima smo razgovarali bunili, govorili da to izgleda kao da su zatvoreni u tor, da su ograđeni kao u zatvoru te da ne mogu do obale rijeke uz koju razvijaju turizam u puno većoj mjeri nego Hrvati.
To mišljenje većina dijeli i danas i nadaju se da će njihova vlada ispuniti obećanje koje je dala, no ima i onih koji su pronašli i pozitivnu stranu u ovoj priči.
– Danas vam gotovo 80 posto Slovenaca želi da se ta ograda ukloni što prije, jer najmanje je služila onome što su zamislili političari. No bit ću iskren, što se mene tiče, može i ostati. Velikom broju gostiju smeta i oni bi voljeli da je nema. No meni ne smeta. Ne smeta ni obiteljima s malom djecom koje nam dolaze na odmor i kupanje. Oni su sretni jer ograda sprečava da se djeca približavaju vodi duž cijele obale. Do rijeke svi mogu doći samo kroz velika vrata koja su otvorena. Dakle, moraju paziti samo na taj otvor, a ne na čitavu obalu – priča Antonija Benetič iz mjesta Vinica u Sloveniji koje graniči s Karlovačkom županijom. Ona i njezina obitelj godinama uz Kupu imaju kafić, kamp i gospodarsku djelatnost. Kaže nam da njezinu poslu zelena panel-ograda nije naštetila.
– Kada bismo mogli birati, ja bih predložila da ogradu oko mojeg imanja ostave, samo da visinu smanje na metar, jer sada je viša od dva metra. Mogla bih je i otkupiti, sami ćemo je smanjiti. Tada bi nam imanje bilo ograđeno, ali trebala bi to biti niža ograda preko koje se vidi rijeka. No mislim da nećemo moći pregovarati, te da će, dođe li do toga, čitava ograda biti uklonjena – kaže nam sugovornica. Dodaje da su se s vojskom koja je postavljala ogradu prije sedam godina mogli dogovoriti kuda će ograda ići; na sredini imanja ili odmah uz rijeku što je, smatra Antonija, bilo fer i pošteno da im se kao vlasnicima imanja dopusti da biraju mjesto, kada već nisu mogli utjecati na to što ogradu dobivaju.
– Znam neke kolege u Sloveniji kojima je ograda, kako mi znaju reći, najbolje što im se u poslu moglo dogoditi. Budući da imaju autokamp imali su zakonsku obvezu postaviti ogradu oko njega, a ovako im je taj posao 'odradila' država. Besplatno! I oni bi htjeli ogradu na svom imanju otkupiti od države ako to bude moguće. Uz to, teren uz ogradu na našim parcelama izgleda uredno i dobro jer mi to održavamo, kosimo, pazimo. No ondje gdje se o tome brine država, situacija nije tako dobra, ograda je zarasla, nemoguće je kositi travu uz nju i sve izgleda jako loše. Nažalost, takva je situacija na velikom području – dodaje nam Antonija Benetič. Kaže da je nelogično i to što vrata na ogradi ljeti, kada je rijeka manja i toplija, mogu biti stalno otvorena, a zimi, kada prelazaka ionako nema, bila su zaključana. Ograda je, kaže nam sugovornica, vjerojatno pomogla policiji da lakše nadzire teren.
– Zbog ograde nisu ni kupači mogli na svakome mjestu ulaziti u rijeku, prelaziti preko tuđih nasada koje su često znali i uništavati, posebno jer su dolazili automobilima do vode – kaže nam jedna od kupačica na obali koja također misli da je ograda na nekim mjestima unijela i malo reda u ponašanje gostiju i turista. Jure Hudelj i Miha Rožman, koje smo zatekli na kupanju na Kupi, kazali su nam da su oni za micanje ograde jer ona nema nikakvog smisla i 'prst je u oko', posebno ljeti.
– Ograda posebno smeta ribičima, jer ne možemo izvlačiti ribu uz ogradu. Prilazi rijeci ogradom su zatvoreni, a onda i zarasli. Zato smo mi ribiči uredili neka mjesta, ali to nije to – kaže nam Jure Hudelja.
Prvih je godina, kažu Slovenci i Hrvati, bilo jako puno problema sa životinjama koje nisu više mogle svojim uobičajenim rutama do rijeke, pa su tragale za novim prolazima. Tijekom vremena su ih pronašle, ali velik broj životinja u međuvremenu je stradao na ogradama. Posebno su mučni bili prizori stradavanja životinja na niskim žilet-žicama.
– Nikada neću zaboraviti koliko sam užasnuta i prestrašena bila kada sam čula da su lovci morali doći pomagati jelenima koje je žilet-žica doslovno rasjekla na više mjesta. Strašno je što su te životinje proživljavale, a sve zato što se netko sjetio postaviti takvu žicu u prirodu. Na ovom je području jako puno životinja i one su najviše ispaštale zbog ljudske gluposti – priča nam Katica Panjan iz slovenskog mjesta Sodevci koje graniči s mjestom Blaževci u Gorskom kotaru.
– Žica je jako naštetila turizmu s obje strane rijeke, posebno adrenalinskim sportovima poput kanuinga, raftinga... To je jedan od razloga zašto je treba micati. Tu je i problem sa životinjama koje ne mogu do vode ili smrtno stradaju zbog žice koja je na većini prostora zarasla. Treći je razlog za njezino micanje neučinkovitost u borbi protiv ilegalnih prelazaka granica. Zbog toga je žilet-žica kod nas u mjestu lani uklonjena. Dakle, i prije odluke nove slovenske vlade. Gorski je kotar neodvojiv dio i našeg okoliša, a životinje ne znaju jesu li na slovenskom ili hrvatskom teritoriju, njima je to sve područje kojim su stoljećima prolazile. Nadam se da će do kraja godine, kako su obećali, ukloniti svu tu besmislenu ogradu duž čitave granice – priča nam Katičin suprug Jože Panjan dok nam pokazuje čistinu gdje je donedavno bila ograda. S druge, hrvatske strane obale Kupe imanje imaju Zvonimir i Jasminka Mužević. I oni su za micanje ograde.
– Mi gledamo u njihovu visoku ogradu iznad koje je razvučena bodljikava žica, a noću još upale reflektore koji bliješte pa to izgleda kao da smo u nekom logoru! Zamislite taj prizor, kao u Auschwitzu! No migrante nije zastrašio, oni nas ionako često mole da zovemo policiju jer su umorni, dezorijentirani, a često i ozlijeđeni. Uglavnom, najgore su prošle životinje, vjerujte mi – priča nam Zvonimir Mužević. Podržavaju, kaže, svoje susjede u želji da se to ruglo ukloni. Slično je i u drugim krajevima u Hrvatskoj.
U općini Cestica nemaju baš neki izbor jer je s jedne strane rijeka Drava, a s druge žilet-žica. Otkako je Slovenija ogradila svoj teritorij, žica je postala nepremostiva barijera i za čopore divljih svinja koje su se našle stiješnjene u uskom pojasu u tom dijelu Varaždinske županije, tjerajući ratare u očaj.
– Veprovi se sad drže na teritoriju između granice i Drave koju ne mogu preplivati, pa tu kod nas imaju utočište i traže hranu. To su sad cijeli čopori i stvarno ne pamtim da ih je bilo toliko. Uništili su mi pet hektara oranica, tri puta sam sadio kukuruz. Dođu na polje i samo ruju po redovima. Na jesen će biti još gore, sve će mi pojesti – ogorčeno će poljoprivrednik Branko Korotaj. Razveselila ga je vijest da bi Slovenci mogli ukloniti žicu, no skeptičan je, kaže, previše ih je to koštalo da bi je sada micali.
– Neka maknu, pa da se divlje svinje malo i do njih prošeću – veli Korotaj. I u Dubravi Križovljanskoj nadaju se da će se napokon ukloniti panel-ograda koju su 2015. postavili susjedi, odvojivši njihovo selo od slovenskog Zavrča, udaljenog svega nekoliko metara. Zanimljivo je da im je, iako su teritorijalno u Hrvatskoj, župa preko granice, u Sloveniji, gdje pokapaju i svoje mrtve. Ograda im je produžila put pa umjesto nekoliko metara moraju prijeći nekoliko kilometara.
Najavu da bi se žica mogla ukloniti s granice odobravaju i u Međimurju.
– Gledam na to s oduševljenjem, no koliko u to vjerujem, to je već drugo pitanje. Bojim se da će žica još jedno vrijeme ostati, s obzirom na dosadašnja iskustva. Slavit ćemo kad je maknu. Nažalost, ljudi su se već na nju naviknuli jer nije tu mjesec, dva, nego godinama. Postala je dio svakodnevice, konstanta. O njoj se rijetko kad i razgovara. Jednostavno je tu i prihvatili smo je kao činjenicu – kaže nam načelnik Štrigove Stanislav Rebernik. Kilometri žice zarasli su u drač. U predjelima bliže civilizaciji Slovenci kose travu i korov, no sve dalje je zaraslo, što stvara probleme životinjama koje se zapliću u žicu i ugibaju u strašnim mukama. Uklanjanju ograde nadaju se i uz granicu na istarskom području, posebno u mjestu Mlini kod Buzeta gdje je ona prolazila doslovno posred mjesta pa mještani nisu mogli ni do svojih imanja koja se nalaze u susjednoj Sloveniji. Da bi došli do garaže ili vrta, morali su nazvati slovenskog policijskog službenika da im otključa vrata na ogradi. Zbog toga su u pomoć pozvali i hrvatsku Vladu, ali ta je pomoć izostala. Zato nestrpljivo čekaju da Slovenija održi obećanje.
