Plijen su im najčešće kukci, no mogu biti i planktoni, žabe, gušteri, miševi, pa čak i štakori. Kad je jedan od najvećih švedskih znanstvenika u povijesti, botaničar, liječnik i začetnik ekologije Carl Linnaeus saznao za njihovo postojanje, bio je potpuno izvan sebe.
– To da biljka može jesti kukce, to ne može biti, to je protivno uređenju prirode kako ju je Bog osmislio – govorio je sredinom 18. stoljeća taj osnivač moderne taksonomije i švedske Akademije znanosti kojega se u to vrijeme smatralo najvećim autoritetom u prirodoslovlju na svijetu. Kada mu je njegov engleski kolega John Ellis poslao crteže i opise danas najpoznatije biljke mesožderke, Venerine muholovke, a koju je njemu pak iz SAD-a poslao poznati skupljač biljaka William Young, koji je tu vrstu i otkrio na području Sjeverne Karoline, Linnaeus u takvo nešto uopće nije želio povjerovati, nego je odrješito ustvrdio kako je “nemoguće da listovi posjeduju tu moć”.
Rosiku je lakše zgaziti nego primijetiti
Idućih stotinjak godina rijetko se tko usudio suprotstaviti Linnaeusovu mišljenju, a karnivorne biljke danas, popularno zvane biljke mesožderke, kamenom spoticanja među znanstvenicima ponovno su postale sredinom 19. stoljeća kada je na otoku Borneu u Indoneziji otkrivena biljka u čijem je vrču pronađen utopljeni štakor. Da objasnimo, riječ je o vrčastoj biljci čija stabljika može narasti više od metra, a na vrhu te njezine strukture koja izgleda poput vrča nalazi se fini nektar okusa slična medu koji privlači kukce, ali njim će se rado počastiti i manji glodavci, pa čak i žabe i gušteri. Nakon što dođu na rub i poskliznu se u dubok otvor koji može biti promjera i do tridesetak centimetara životinje iz njega više ne mogu izaći jer je jako sklizak, a na dnu tog vrča nalaze se posebni sokovi koji s vremenom jednostavno razgrade one koji u nj upadnu.
Do danas je na svijetu otkriveno oko 720 vrsta mesožderki. Ono što će mnoge zasigurno iznenaditi jest to da i u Hrvatskoj raste nekoliko njih.
– Mesožderke ugrubo dijelimo na one koje svoj plijen hvataju iz zraka, iz vode i iz zemlje. Kod nas se danas sa sigurnošću može reći kako postoji šest vrsta koje slobodno rastu u prirodi, od kojih su tri “zračne” i tri “vodene”, dok onih koje plijen hvataju pod zemljom nemamo – govori dr. sc. Dubravka Sandev, stručna savjetnica Botaničkog vrta PMF-a koja karnivorne biljke proučava već niz godina.
Najpoznatija među njima je upravo okruglolisna rosika koja je na neki način opsjela i samog Charlesa Darwina, koji se nakon što ju je vidio čak desetljeće i pol danonoćno bavio proučavanjem mesožderki. Rosika je toliko malena da ju je lakše slučajno zgaziti nego uopće primijetiti. Promjera je oko tri do četiri centimetra, a raste unutar čistine smještene usred šumarka blizu Pušće Bistre i Općine Dubravica, na čijem se grbu ta biljka i nalazi.
Lovke kao sitne bobice grožđa
– Ta čistina danas više i nije baš tako čista, nego je obrasla travom koja vam dođe negdje do malo iznad pasa kad hodate kroz nju. Prema nekim radovima koje sam proučavala, jasno je kako je to osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo dosta veliko područje, ali kako ga nisu čistili jer se nalazi usred šume, ono je s godinama sve više zarastalo, a sad je desetak puta manje nego je bilo tada. Kada sam nedavno bila tamo, uspjela sam pronaći pedesetak rosika dok sam hodala kroz tu travu, a dobro je da sam ih i toliko vidjela jer su one promjera malog prsta, poput malo veće djeteline. Osim toga, to su biljke koje vole sunce kojeg sada ne dobivaju dovoljno jer su konstantno u sjeni trave, njima trebaju otvorena staništa – objašnjava dr. sc. Dubravka Sandev.
Mesožderke uglavnom nalazimo na močvarnom području, a takva staništa na kojima rastu kod nas se nazivaju cretovi ili tresetišta. To su, primjerice, livade koje ispod površine imaju veće izvore vode koja izbija na površinu, a na njima raste posebna vrsta mahovine koja se naziva tresetar ili cretna mahovina, po čemu su ta staništa i dobila ime. Riječ je o staništima koja su jako siromašna dušikom, koji je jedan od tri makroelemenata potrebnih za razvoj biljke, dok su druga dva fosfor i kalij.
Bez ta tri elementa biljka jednostavno ne može preživjeti, a s obzirom na to da mesožderke rastu na kiselom tlu u kojem nedostaje dušika, one ga uzimaju iz tijela kukaca i tako dopunjuju ono što ne mogu dobiti iz tla. Okruglolisna rosika to čini tako da luči ljepljivu tvar koja na listovima svjetluca poput rose. Na svakom listu nalazi se mnoštvo tentakula ili niti, a na vrhu svakog lista nalazi se jedna takva kapljica koja svojim svjetlucanjem privlači kukce. Kad plijen sleti, niti se počnu pomicati i smotaju se oko njega sa svih strana i tako ga drže u klopci dok se ne prestane micati, nakon čega ga počnu jesti, odnosno razgrađivati, što može potrajati između pet i deset dana.
U Hrvatskoj postoje još dvije vrste mesožderki koje svoj plijen hvataju iz zraka – tustica kukcolovka (Pinguicula vulgaris) i planinska ili alpska tustica (Pinguicula alpina). Ovu prvu možemo naći na žumberačkim cretovima, dok je druga specifična jer raste u usjeklinama između stijena preko kojih prolazi voda, a na nju ćemo naići kod izvora rijeke Kupe i Vražjem prolazu u Općini Skrad. Obje su otprilike dvostruko veće od okruglolisne rosike, dakle oko sedam do osam centimetara u promjeru, a alpska tustica je bijele, a kukcolovka ljubičaste boje.
– Vodene mesožderke koje se mogu pronaći kod nas pripadaju rodu mješinki, a to su obična (Utricularia vulgaris) i južnjačka (Utricularia australis) mješinka i ima ih u Kopačkom ritu i šljunčarama u okolici Koprivnice, ali mogu rasti u svim tim jezercima gdje ima malo više vode, jer im ove manje bare baš i nisu dovoljne. Još jedna, posljednja vrsta naših karnivorki je mala mješinka (Utricularia minor) koja raste na Plitvičkim jezerima. Cijela se biljka, osim malenog žutog cvijeta promjera dva centimetra, nalazi pod vodom, a može biti dugačka i nekoliko desetaka centimetara. Duž cijele biljke pod vodom se nalaze lovke koje izgledaju kao sitne bobice grožđa.
Svaka od tih lovki ima otvore koji izgledaju kao razjapljena usta iz kojih van vire dlačice koje su receptor koji daje znak kada se blizu nalazi plankton ili račić. Dakle, kada nešto naleti na tu dlačicu, biljka ga uvuče u sebe – objašnjava dr. Sandev. Zgodna činjenica je kako je riječ o jednom od najbržih pokreta na svijetu uopće jer biljci treba manje od jedne milisekunde (tisućiti dio sekunde) da plijen povuče u sebe, a to čini silom od čak 600 G, pri čemu je jedan G iznos gravitacijske sile kojom nas zemlja privlači na tlo. Većina ljudi, tj. gotovo svi osim najsposobnijih vojnih pilota i astronauta onesvijestit će se kad sila dosegne jačinu od 8 G.
