Dobro je, stigli su. Strani turisti ponovno su u zemlji, granice su otvorene, a najlogičnije mjesto gdje ćemo ih pronaći su – Plitvička jezera. Ako negdje ima posjetitelja, onda je to na smaragdnom biseru. Na jezera ionako dođe svaki deseti turist koji uđe u zemlju. Tako je i danas, nakon epidemije. Proveli smo dan s Česima, Belgijancima, Nijemcima, Mađarima, Austrijancima. Sreli i Nizozemce, Britance, pa čak i jednog Amerikanca i Kanađanku...
– Dosad nisam bila u Hrvatskoj – govori Njemica Sabrina (27) iz njemačkog Bocholta, grada koji graniči s Nizozemskom. Pokraj nje je i suprug Cedric (27), s bebom u nosiljci na prsima. S njima su i njezini majka i otac, brat... Cijela obitelj.
– Prijatelji su nam pričali koliko je ovdje lijepo, i sada smo došli. Prvo nam je to putovanje nakon epidemije i u Hrvatskoj smo na odmoru cijela dva tjedna.
Dojmovi?
– Lijepo je. Sviđa nam se. U Novom Vinodolskom smo, ovdje smo došli na jednodnevni izlet.
Gdje ste prije odlazili na odmor?
– Na Mallorcu, u Tunis, Egipat, bili smo i u pustinji Kalahari.
Hoćete li se vratiti na ljeto u Hrvatsku?
– Ne znamo, možda... – dodaje novopečeni otac Cedric.
Na jezeru Kozjak upravo silazi s broda i obitelj Geimer. Nijemci. Otac Konstantin (40), majka Theresa (34) i dvoje mališana. Otkuda su?
– Freiburg... – kaže veselo Konstantin s turističkim slamnatim šeširom na glavi.
Kako ste putovali?
– Uh... Došli smo prošli ponedjeljak. Pratili smo na internetu danima kakva je situacija na granicama. I nismo znali što nam je činiti, krenuti na put ili ne. Problem je bio kako proći kroz Austriju i Sloveniju. Imamo automobil i kamp–prikolicu. Prolazeći kroz Austriju i Sloveniju prošlog tjedna nismo nigdje smjeli stati. Morali smo obje zemlje proći u jednom danu. Prespavali smo kod prijatelja u Münchenu, a zatim krenuli dalje. Kad smo stigli na granicu Njemačke i Austrije, nitko nas ništa nije pitao, no na granici sa Slovenijom tražili su nas putovnicu i pitali imamo li rezervaciju.
Jeste li je imali?
– Da, rezervirali smo smještaj u kampu Slapić, jer znali smo da nas bez rezervacije neće pustiti preko granice. I kada smo je pokazali, prošli smo bez ikakvih problema.
Zašto Hrvatska?
– Znali smo da su kampovi u vašoj zemlji otvoreni za strance. U Sloveniji prošlog tjedna – nisu bili. I znali smo da će biti avantura prolaziti granice. A mi volimo avanture. Štoviše, cilj nam je – Grčka! – priča veselo Konstantin.
Kako ćete do Grčke, kakav je plan?
– Ostat ćemo u Hrvatskoj dok se granice ne otvore, imamo vremena, djeca su mala pa smo oboje na porodiljnom. To je plan, rekao sam da volimo avanture...
Što radite?
– Ja sam inženjer, radim na institutu, a supruga je medicinska sestra.
Je li gospođa imala posla proteklih mjeseci? Je li se brinula o zaraženim bolesnicima?
– Zbog djece je bila kod kuće. No ponudila je šefovima u bolnici da će doći ako bude potrebe. Srećom, nije bilo... Bili smo kod kuće.
Jeste li prvi put u Hrvatskoj?
– Ne. Bio sam već jednom, zbog posla, u Opatiji.
Što vam se svidjelo?
– Baraćeve špilje, upravo smo otamo došli – govori Konstantin.
U Münchenu zaradili za kartu
Na klupi pokraj njega i dvoje Čeha. Umirovljenika.
– Slabo govorimo engleski – odmahuju rukom nezainteresirani za razgovor i uživaju u pogledu na Kozjak.
Nešto dalje dvoje mladih proučava kartu. Zanima ih kamo dalje u obilazak. Naši su, domaći, iz Požege. Ali...
– I mi smo došli iz Njemačke. Radimo gore već tri godine, a prije nismo bili na jezerima.
Kako to?
– Nismo imali novca. Tek sad, otkad radimo u inozemstvu, uspjeli smo si priuštiti ulaznice – priča Anja (25), a njezin dečko Alen (28) potvrdno klima glavom.
Što radite u Njemačkoj?
– Radimo u Münchenu, u jednom skladištu. Ja pakiram robu. Odjeću, cipele, nakit.... – govori Anja, a Alen dodaje:
– A ja razvozim to što je Anja spakirala. Zajedno smo prije tri godine otišli gore, i zasad je sve OK. Vjerujemo da ćemo se jednog dana vratiti u Požegu.
Vi ste zapravo na godišnjem?
– Upravo tako! Uzeli smo tjedan dana godišnjeg, kako bismo vidjeli svoje u Slavoniji, naše majke, očeve, braću, sestre... Plan je bio otići na godišnji odmor u Egipat ili Tursku, ali to će pričekati.
Kada ste natrag na poslu u Münchenu?
– Već u ponedjeljak...
Susrećemo i šaroliko društvo. Jarod je iz Kanade, supruga Rebecca iz Velike Britanije. S njima su i Amerikanac Arlen te Nizozemska Jette. Svi u ranim tridesetim godinama, i oba para s djecom...
– Živimo u Kaštelima kraj Splita. Cijelo vrijeme epidemije mi smo u Hrvatskoj. Tu smo već nekoliko godina u sklopu programa ‘Mladi s misijom’. Radimo s mladima, većinom tinejdžerima, i učimo ih kršćanskim vrijednostima, zajedno čitamo Bibliju, trudimo se da se mladi Hrvati drže izvan nevolja – priča Amerikanac Arlen.
Plitvička jezera?
– Često smo na izletima u Nacionalnom parku Krka, on nam je puno bliže. No htjeli smo vidjeti kako je ovdje.
Strance susrećemo i na cesti, parkirani su automobili i ispred restorana, stidljivo se pojavljuju i ispred apartmanskih kuća, ali i hotela Plitvice, Ličke kuće.
– Mi ne da živimo tu, mi živimo Plitvička jezera – reći će domaći. Nije ih malo, 668 zaposlenika je ovdje, većinom susjeda, ljudi iz kraja. Čovjek s najduljim stažem je Stipe Bujadinović (64). On je doslovce prvi plitvički kapetan!
– Goste sam tu na jezeru Kozjak još vozio na vesla... – priča kapetan Stipe i popravlja kapu.
Na vesla?!
– A da... Brodova prije nije bilo. A turist želi vidjeti što ima.
Kako je to izgledalo?
– Stojiš i veslaš. Jednostavno. Stajao sam u sredini čamca, jedno veslo u jednoj, a drugo u drugoj ruci... Ali, bilo je toliko usko, da su gosti morali oko mene ulaziti i izlaziti s čamca.
Koliko bi ih stalo na čamac?
– 18 osoba.
I sve na ruke?
– Na ruke...
Imali ste najveće bicepse u kraju?
– Vjerojatno jesam, neka se nitko ne naljuti, ali vrlo vjerojatno – da. Veslao sam ja na toj dionici od 200 metara i po 12 sati, gore–dolje, gore–dolje, gore–dolje...
Koliko ste imali godina?
– Počeo sam raditi s 15 godina. Pa došao na jezera. Godinu dana radio sam na parkiralištu, bila je to 1972. Godinu poslije postao sam – veslač. Morao sam tada i na obuku na Bled, bio sam tamo dvanaest dana i učio kako se vesla, kako se pristaje... I onda sam isti posao radio 1973., 1974. i 1976. Jednu sam godinu proveo u vojsci.
Koliko ste ljudi prevezli?
– A tko će to znati. Danas znam u smjeni na brodu prevesti i dvije tisuće ljudi. Brodova je osam, pa svaki toliko. No, puno je to godina. 43 godine sam kapetan.
Uzimamo kalkulator na ruke i – 43 godine puta 120 dana pune sezone puta dvije tisuće, tražimo otprilike neki prosjek. Neće biti točan, ali...
– Deset milijuna tristo dvadeset tisuća – čita najstariji kapetan Plitvičkih jezera.
Je li moguće?
– A što ja znam, možda je i više... – smije se čovjek koji je vjerojatno prevezao više deset milijuna gostiju u karijeri.
– Evo jedne anegdote iz mladosti. Bio sam na Bledu i sjeo s jednim veslačem na brod. I on je vozio turiste tamo na jezeru. Stariji je bio čovjek, i pitam ja njega: ‘Mogu li ja malo veslati?’ Kaže on meni: ‘Nemoj, teško je to, izgleda lako, ali nije...’ I ja sam inzistirao da želim probati te je on na kraju popustio. Uzmem ja vesla, veslam kao gudač! Bez greške. Pitam ga: ‘Mogu li i pristati?’ A on kaže: ‘Ne, nemoj, uništit ćeš čamac, nije to lako...’. Kad smo se vraćali, ja opet inzistiram da bih pristao, da bih vezao čamac, a Slovenac mi kaže: ‘Ajde, ali polako’. Pristao sam iz prve, vezao čamac, a ovaj sav u čudu. I kaže: ‘Ništa mi nije jasno, gdje si to naučio?!’. Ja sam mu odgovorio: ‘Čovječe, pa ja isti posao radim godinama na Plitvicama. Kao i vi, ja cijele dane veslam, kako neću znati?’ Sprijateljili smo se istoga trenutka – smije se kapetan Bujadinović.
Tesla odrastao na ličkoj hrani
U to doba, kada je već prvi brod krenuo Plitvičkim jezerima onuda se šetao i – Tomislav Kovačević (48), ravnatelj Nacionalnog parka Plitvička jezera.
– Sa školom, kao šestogodišnjak, prvi sam puta bio ovdje. Mi klinci iz Karlobaga, u autobusu, bili smo u iščekivanju kako ćemo se provesti na jezerima. Sjećam se, kao danas, sve nas je zanimalo hoćemo li vidjeti medu – sjeća se svog prvog posjeta parku njegov današnji ravnatelj.
Jeste li ga vidjeli?
– Nismo... No tada su me, osim slapova, impresionirali drveni mostići od kestena. Ručno su rađeni, nisu istokareni. Mnogi gosti i danas, kad prvi puta dođu u Park, to zamijete i hvale.
Kako je završio izlet?
– Prošetali smo, pojeli sendviče i vratili se dolje na obalu... – sjeća se Kovačević.
A danas? Kakva je situacija nakon epidemije?
– Bit će dobro... U ovim danima kada nije bilo gostiju barem su se zvijeri osjećale komotnije. Nije bilo buke automobila ni ljudskog žamora, nisu se čuli ni strojevi.
Jesu li životinje šetale drvenim mostićima?
– Imamo kamere, no nismo primijetili neke veće migracije. Trebate znati da se park prostire na površini 300 kilometara četvornih, a posjetitelji vide tek 1,9 posto. Životinje ionako za sebe imaju 98,1 posto parka. Radili smo, čistili, uklanjali stabla koja mogu predstavljati opasnost, alpinisti su čistili stijene, popravljali smo mostiće, ograde... To je posao koji radimo posljednje dvije godine.
Imaju li danas Plitvička jezera više gostiju nego sva ostala turistička mjesta u zemlji?
– Kad bismo gledali brojku svih turista koji su poslije stanke došli u Hrvatsku, mi smo apsorbirali posjeta kao i ostatak zemlje. Godišnje primimo 10 posto svih gostiju koji prijeđu granicu. Dakle, od 20 milijuna gostiju, i do dva milijuna posjeti Plitvička jezera. Tako je godinama...
Kako je gostima u Lici?
– Rijetki znaju da su u Lici. I upravo je to ono što je naš zadatak. Za očekivati je da će doći vidjeti jezera, ona su svjetski popularna. Ali mi ih u našem kraju želimo zadržati što dulje. Pa im preporučujemo da vide i ostale ličke ljepote – Nacionalni park Sjeverni Velebit i Paklenicu, Park prirode Velebit, Grabovaču, rezervat biosfere, ali da vide i Senj, i Karlobag, rodnu kuću Nikole Tesle... Mi Ličani držimo se skupa. U svemu smo ekstremi. Recimo, u Hrvatskoj je prosjek 75 stanovnika na kvadratnom kilometru. U Lici 7,4 stanovnika, što je brojka koju imaju zemlje u Supsaharskoj Africi. Imamo treću najdublju jamu na svijetu – Lukinu jamu. U jamu Mamet skočio je Felix Baumgartner i rekao ‘Nikad više...’. S vrha Velebita vidi se i Italija kada je lijepo vrijeme, područje prema Ravenni i Riminiju. Biolozi su otkrili da na metru četvornom ličkog pašnjaka raste preko 50 vrsta bilja, većinom je ljekovito. U Engleskoj ili Nizozemskoj tek dvije ili tri vrste. To je Lika.
U Lici se dobro jede?
– Nikola Tesla odrastao je na ličkoj hrani, jedan od najvećih umova koje povijest pamti. Ista je priča i s Marijanom Matijevićem, svojedobno najjačim čovjekom na svijetu, koji je odrastao u selu kod Gračaca. Gostima objašnjavamo kako naša gastronomija nije samo – lički krumpir. Imamo 160 proizvoda koje smo certificirali oznakom ‘Lika Quality’, od šljivovice, medovače, pa do sireva base, škripavca sve do naše ličke buše. To je govedo poput istarskog boškarina, samo puno manje. Mala kravica...
Tko su najdugovječniji gosti?
– Mnogo ih je. Evo primjerice Reicharld i Heinde Guttman, riječ je o paru iz Njemačke, koji dolaze više od 30 godina u hotel Jezero. On je strojovođa, sada je već pet godina u mirovini, i posljednjih godina dolaze više puta godišnje. I često kažu: ‘Uvijek na Plitvičkim jezerima otkrijemo nešto novo! Zato i dolazimo tolike godine, inače nam ne bi bilo zanimljivo...’
Najavljuju li se gosti s istoka?
– Imamo upite, većinom agencija iz Južne Koreje, Indonezije, Japana, Tajvana... Zanima ih jesmo li otvoreni. A kod nas hotel Jezero radi, restorani su otvoreni, štoviše vikendom smo rasprodani! Prvih 100.000 gostiju već je nakon krize prošlo jezerima... – priča prvi čovjek Jezera, koji je i sam turistima spašavao živote.
– Prošlo je neko vrijeme... Bio sam u rodnom Karlobagu, toga dana bila je orkanska bura. I jednu je jedrilicu to bacilo prema Pagu i tamo je razbilo o kraj. Treba znati kako su s one strane Velebitskog kanala stijene kao žileti. Teško je izaći na obalu. U potragu su krenuli HGSS, ali i trajekt, no jedriličare nisu pronašli. Popeo sam se na Velebit, i s nekih 300 metara nadmorske visine s durbinom, dalekozorom koji povećava 42 puta spazio brodolomce! Brzo sam nazvao HGSS i trajekt i dao im lokaciju. Našli su ih i spasili.
Koliko je brodolomaca bilo?
– Četvero. Bilo je takvo nevrijeme da smo mislili da će biti dobro ako i jednog uspiju spasiti. Uspjeli su svi četvero doći na kopno! Nekoliko dana poslije, kada su izašli iz bolnice, popili smo piće – priča ravnatelj parka.
Barem jednom u životu
Ognjen Borčić, prvi operativac Plitvičkih jezera, koji je i naučio plivati tu na Kozjaku, dodaje:
– Nepopravljivi smo i vječni optimisti, kako i ne bi bili kad cijeli planet zna za nas? Svjetski mediji Plitvička jezera uvrštavaju u izbore poput onih “Što sve trebate vidjeti barem jednom životu?” Jezera su jedinstveni prirodni fenomen, univerzalne vrijednosti i neprikosnovene ljepote – filozofski objašnjava Borčić, no sve je točno.
– Mislili smo poslije Oluje da smo najsretniji na svijetu što Park ponovo prima goste, ali smo i 11. svibnja osjetili nevjerojatnu sreću kad smo vidjeli prve goste ponovno na ulazu. Pretprošla tri vikenda tražila se ulaznica više, Hrvati su došli u park, ulaznice su bile 50 kuna. Naši mali susjedi, iz Zagreba, Rijeke, Zadra, klinci.. uživali su s roditeljima u prirodi. Ulaznice su danas 90 kuna i sve je rasprodano, a treba znati kako je ulaznica u sezoni i 200 kuna.
Na Jezerima neće biti pusto?
– Neće. Već je sada nekoliko tisuća stranaca prošlo Parkom. Svaki sedmi govori strani jezik. Kažem, nepopravljivi smo optimisti.
Na odlasku prema metropoli stajemo u restoranu Vučnica. Na skijaškoj stazi, ovdje je i Dražen Petrović na igralištu satima vježbao trice kada se pripremao s reprezentacijom u dvorani kraj sanjkališta. Na šanku Stjepan Špehar (38) priča:
– Napokon je krenulo! Počeo sam s 18 godina raditi u Parku, sad sam ovdje 19 godina. Bio sam konobar u Hotelu Plitvice i to konobar 3, pa konobar 2. Pa barmen, pa poslovođa, pa šef sale...
Koliki je rekord restorana?
– U sezoni znamo raditi i 300 večera, a mjesta je 65. Gosti znaju stajati u redovima ne bi li dobili stol, kod nas je uvijek gužva. Cijene su dobre, lički burger po kojem smo poznati sadrži sve ličko – meso buše, velebitsku pancetu, lički škripavac...
Tko je najviše pojeo ličkih hamburgera?
– Pamtim jednog gosta iz Kine. Malog, sitnog, možda je imao 50 kilograma. I naručio čovjek lički hamburger. Pa naručio odmah i – jumbo ličku pizzu. Pa još i špagete carbonara. Donesem ja hranu na stol, i gledam okolo, kad će doći njegovi. Međutim, on sam. Pojeo je sve! Trebalo mu je, istina, pola sata, ali ispraznio je. sva tri tanjura
Je li tražio repete?
– Ne, naručio je tek još jedno – Velebitsko.
Nema straha za sezonu, ali u rujnu dolazi drugi val!? Tko je tu lud?