Ban Nikola Šubić Zrinski, branitelj Sigeta, a time i zapadne Europe od Turaka te jedan od najvećih junaka naše povijesti volio je jesti svinjetinu, ribu, kopuna, janjce, šunku, svinjske noge i koljenice, a naročito sir i jaja. Pobrinuo se Zrinski da u utvrdi za vrijeme opsade bude i stoke za klanje, dimljenog mesa, slanine, usoljene ribe te sirovina za variva kao što su grašak, leća i grah, a nije nedostajalo ni vina. Ovaj zanimljiv podatak samo je jedan u nizu dosad nepoznatih detalja o obitelji Zrinski, ali i svakodnevnom životu u 16. i 17. stoljeću na prostorima Hrvatske koje je u svojoj knjizi “Hrana, kuhinja i blagovanje u doba Zrinskih” opisao Darko Varga (izdavačka kuća Meridijani). Ovom inženjeru elektrotehnike iz Baranje koji se istraživanjem povijesti bavi u slobodno vrijeme pošlo je za rukom ono na čemu mu mogu pozavidjeti mnogi profesionalni povjesničari. Napisao je, naime, knjigu koja obiluje zanimljivim i novim podacima koji će služiti za rekonstrukciju tog vremena, a vatromet podataka o hrani i prehrani završava zanimljivom zbirkom recepata koje je pronašao u rukopisnoj kuharici Zrinskih čije bi ponovno pripremanje i popularizacija zacijelo bili pravi turistički hit.
Jeli sitne ptice, kopune
Svoje istraživanje Varga je započeo proučavanjem rodne Baranje, a kako su i u njoj i Zrinski imali posjede, znatiželja ga je dovela do nepoznatih dokumenata iz hrvatskih, mađarskih i austrijskih arhiva iz kojih je nakon 15 godina rada isplivala knjiga. U istraživanju Varga se najviše bavio svakodnevnim životom sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog (IV.) koji je poginuo 1566. godine u obrani grada te njegovim praunukom Nikolom Zrinskim (VII.) koji je s bratom Petrom Zrinskim pripremao urotu protiv habsburške kraljevske obitelji, no nije ju dočekao jer je nastradao od vepra u lovu. Osim što su bili veliki ratnici, iz knjige doznajemo da su Zrinski bili i veliki gurmani. Tako zahvaljujući Vargi saznajemo da su se u njihovim kuhinjama spremala najbolja jela kakva se ni današnji državnici ne bi postidjeli iznijeti pred svoje visoke uzvanike. Častili su se sušenim hobotnicama i ribama iz Jadranskog mora, tartufima, dimljenim sirevima pa čak i mozzarellom, za što su na posjedu uzgajali i bivole. Saznajemo i da su prije jela pili žestice i likere koje su također sami proizvodili, dok su uz objed pili fina vina, šampanjac i pivo.
– Što su jeli u samoj utvrdi Siget za vrijeme opsade može se rekonstruirati iz dokumenta koji se nalazi u mađarskom državnom arhivu, a u kom je ekonom kuhinje vodio bilješke o izdacima za hranu. Pregledom bilješki može se vidjeti i koje su začine koristili, što su češće jeli, koje su bile cijene pojedinih namirnica, a po količinama mesa moglo bi se utvrditi i koliko je vojske u pojedinim vremenskim razdobljima bilo u utvrdi što može biti dragocjeno povjesničarima za rekonstrukciju sukoba i omjera snaga – kazao je Varga. Budući da je ekonom vodio popis namirnica cijelo vrijeme dok su u utvrdi bili vojnici, spomenut ćemo samo bilješku iz svibnja 1562. kada je Zrinski naručio sitne ptice, kopune, omiljene sireve i prasce te dosta voća i riba.
Saga o kiselom kupusu
Najviše podataka o kuhinji i svakodnevici Zrinskih dugujemo ipak Nikoli VII. (1620.-1664.) koji je slijedio prvorazrednu zapadnjačku gastronomiju pa je marljivo listao slavne kuharice svoga doba, ponajviše tada najmodernije, onu Bartolomea Scappija (1500.-1577.), tajnog kuhara pape Pija V. te francusku kuharicu La Varennea. Uz Nikolu VII. veže se i jedna od najstarijih kuharica u Hrvatskoj. Riječ je o rukopisnoj knjizi recepata pisanoj mađarskim jezikom pod nazivom “Kratka bilješka o kuhanju svakodnevnih jela”. Autor rukopisa bio je nepoznati ali iskusni kuhar, najvjerojatnije njegov osobni kuhar, a rukopis je nastao sigurno prije 1662. godine
– Knjiga je sačuvana kao dio biblioteke Zriniana u koju je Nikola VII. prikupio 800 svezaka, a nakon smrti njegova sina Adama (1691.) kao posljednjeg člana plemićke obitelji Zrinski sačuvala ju je njegova udovica Marija Katarina i 1692. preselila u Bitov u Češku kamo se preudala. Knjiga se čuva u Nacionalnoj knjižnici i možemo je smatrati početkom hrvatske literature o kuhanju – kazao je Varga. U rukopisnoj knjizi recepata zapisana su 394, a podijeljeni su na poglavlja: Kuhana jela od mesa, O pečenjima i umacima, Pripremati nekoliko vrsta salata, Jušna jela za
Zapravo, medeno pivo nema puno veze s pivom: nije se pripremalo od žitarica, nego se kuhalo od meda razrijeđenog vodom uz dodatak raznih začina.
Medeno pivo pripremljeno na brzinu: “Uzmi jedan muškatni oraščić i dva lata cimeta i zdrobi ih i na to nasipaj oko šest litara vode. Kuhaj tako dok se ne iskuha za trećinu. Nakon toga dodaj pola funte čistog meda i opet dosta dugo vremena kuhaj zajedno. Ako želiš napraviti snažnim, dodaj i malo hmelja i procijedivši isipaj u čistu posudu.”
U kuharici se nalazi recept za aromatiziranje vina i njegovo očuvanje bistrim. “Da bi vino bilo dobrog mirisa i bistro: uzmi galangu, naći ćeš je u ljekarni, i skuhaj s drugom vrstom dobrog vina, a ne s onim koje želiš popraviti i isipaj u bure, bit će čisto i dobro. Kiselo vino popraviti: ubaci šest lota izdrobljenih mandula (badema) i sjemenki breskve u bure. Da se ne ukiseli: ubaci dva komada tamjana i dva komada smirne u bure i dobro promiješaj, to neće dozvoliti vinu da se ukiseli.”
Iako je riječ o poznatoj činjenici, nije na odmet podsjetiti da se uz Nikolu VII. veže i prvi zapis o kavi na našim prostorima. Pjesnik Zrinski 1645. godine, u trećem pjevanju Sigetske tragedije, zapisuje riječ kava, u sceni u kojoj Skender-beg ugošćuje Mehmed-bega, ne znajući da se Zrinski sprema za napad. Turci mirno “kafenišu” i razgovaraju. Zrinski piše: “Skender, ako želiš, skupa ćemo poginuti, Uz vruću kavu duge riječi iskovati, A tada do zore spokojno spavati... O mnogim stvarima između sebe popričali.”
