Dr. Raymond Moody, psihijatar i pionir istraživanja fenomena “tik do
smrti”, nije vjerovao u regresije dok ih nije sam isprobao i
“prisjetio” se svojih devet života. No, znajući kakve zamke krije um,
bio je vrlo oprezan. Ipak, priznao je da nije moguće dokazati da to
zaista nisu prošli životi, ali puno su važnije bile neslućene
terapijske mogućnosti iskustava prošlih života. Nakon samo nekoliko
takvih seansi pacijent je mogao problem zbog kojeg je došao sagledati u
sasvim drugačijem svjetlu, za što bi inače trebale godine terapija.
Primjerice, jedan je čovjek bio smiren i dobar, sve dok mu se ne bi
pokvario automobil (krntija). Tada bi podivljao, što mu uopće nije bilo
nalik.
U regresiji se “prisjetio” prošlog života, u kojem je bio njemački
tenkist kojem se pokvario tenk. Luđački je pokušavao pokrenuti tenk ili
izaći iz njega, dok ga neprijatelj nije uništio. Prisjećanje na takvo
iskustvo i otkriće mogućeg uzroka njegovih reakcija u današnjem životu
pacijentu je dalo posve drugu perspektivu i problem je nestao.
Moody je slučajno otkrio još jednu metodu za doživljavanje prošlih
života, lakšu i zgodniju od hipnoze – zurenje u kristalnu kuglu.
Na prašnjavim policama stare knjižare u Atlanti kupio je knjigu
“Crystal Gazing” Ernesta Schala, objavljenu 1905. Razabrao je da je
Schal pedantan čovjek opsjednut detaljima, kojega nije lako
impresionirati niti mu nešto sugerirati. Opisivao je kako je proučavao
to drevno i nerazjašnjeno umijeće i tvrdio je da su se ljudi u svim
starim kulturama, sve do Egipta, tom metodom služili da bi našli
odgovore na pitanja koja su ih mučila.
Zurenje u kristalnu kuglu ima slavnu povijest. U srednjem vijeku
postojali su ljudi koji su putovali od mjesta do mjesta, podizali šator
te zurili u ogledalo i u vizijama koje su im se ukazivale tražili
odgovore na pitanja posjetitelja.
Zurenje se koristilo u razne svrhe – za proricanje, otkrivanje
zločinaca, potragu za izgubljenim predmetima... Nakon dovoljno duga
zurenja zuritelju bi se ukazalo lice zločinca – ili bi klijent opisao
izgubljeni predmet, a ogledalo bi zuritelju pokazivalo sliku mjesta
gdje treba tražiti.
Nestalo sa Zapada
Zurenje u ogledalo nestalo je sa Zapada kad ga je Crkva, zbog njegovih
“magijskih” svojstava, stavila izvan zakona. Slično je bilo i sa
zurenjem u kristalnu kuglu. No, tibetski mudraci zure u jezera koja su
duboka i jasna (drveća gotovo nema) pa nakon dovoljno zurenja u njima
vide odgovore na mnoga pitanja. Moody piše kako glavni državni prorok
zuri u ogledalo kad treba odgovoriti na pitanja ministara u vladi.
Moody je nabavio kristalnu kuglu, stavio je na stol, upalio svijeću,
ugasio svjetlo i počeo zuriti u njezinu dubinu.
Za nekoliko minuta ispred njegovih očiju pojavili su se oblaci, a zatim
je ugledao čovjeka u kišnom kaputu koji je hodao praznom gradskom
ulicom. Slika je izblijedjela, da bi je zamijenila slika crvene kuće
visoko u brdima, s verandom preko stijene. Dan je bio sunčan pa je u
daljini mogao razabrati planine obavijene plavičastom maglicom. Potom
je ugledao svoju prijateljicu. Lice joj je vidio jasno, kao da stoji
ispred njega. Slijedila je uspomena iz djetinjstva – bakina kuća s
lijepim drvenim pokućstvom i vunenim sagovima složenih uzoraka. Vizije
su slijedile jedna drugu, bez međusobne povezanosti, i bile su mu vrlo
tajanstvene. Nije mu se činilo da potječu iz nekog drugog izvora, već
iz njegove nutrine. U kugli su se projicirale jasno, u boji i u tri
dimenzije – Moody se osjećao kao da gleda holografsku televiziju.
Zurio je dulje od sat i ustao zapanjen. Činilo mu se nevjerojatnim da
ga tijekom toliko godina ispitivanja ljudske duše nitko nije upozorio
na tu pojavu. No, pomislio je da je možda tek previše maštovit pa je
pozvao svoju suprugu, vrlo prizemljenu osobu. Pošto je zurila u kuglu
pola sata, opisala je velik broj slika, od živopisnih sjećanja iz
djetinjstva, do nekih nepoznata podrijetla. Sljedeći je korak bio
uključivanje kolege, čovjeka praktične naravi i izvanrednog
psihoterapeuta. I taj je bio zapanjen.
Potom je četiri kugle odnio u večernju školu gdje je predavao. Stavio
ih je u sredinu razreda, prigušio svjetlo, pustio umirujuću glazbu i
rekao studentima (bilo ih je oko četrdeset) da zure u kuglu. Nakon
četrdeset i pet minuta upalio je svjetlo i zapitao ih što su vidjeli.
Polovica studenata imala je vrlo dramatična iskustva. Jedan student
zahvalio mu je na “pravom izletu u zemlju snova”.
Neku ženu iz Pakistana su do suza ganule slike iz djetinjstva koje je
provela u svojoj domovini. Dvije odvojene skupine studenata vidjele su
istu sliku. Dva studenta koja su zurila u kuglu opisala su zakukuljen
lik u dugoj kabanici, a druga dva vidjela su balerinu koja je plesala
razredom u taktu glazbe. Sljedeći korak bio je odnošenje kristalne
kugle u kliniku. Zurenje u nju pokazalo se odličnom metodom otkrivanja
što se događa u nečijem umu.
Prošli životi
Kao i u hipnotičkoj regresiji, slikama u kristalnoj kugli se ne može
upravljati. Vidite li skupinu ljudi koja sjedi za stolom, ne možete im
“naređivati” što da čine. Ako to pokušate, slika će vjerojatno
izblijedjeti. Kada se sjedne pred kristalnu kuglu, s jasnom odlukom i
namjerom, treba reći, primjerice: “Kad sjednem i pogledam u kristalnu
kuglu, vidjet ću ono što se odnosi na moju lošu naviku”. Slike u kugli
obično će se odazvati na zadanu temu.
Jedne je večeri Moody odlučio svoje otkriće povezati s iskustvima
prošlih života. Udobno se smjestio i zaželio da slike u kugli prikažu
neki njegov prošli život povezan sa sadašnjim. Pojavio se niz slika.
Pred sobom je vidio prošli život koji je već vidio i hipnotičkoj
regresiji, u kojemu je bio žena umjetnik u Kini. I njegovi pacijenti
doživljavali su živopisne regresije. Regresije izazvane zurenjem u
kuglu jednako su obilovale detaljima kao i one u hipnotičkom stanju.
Razlika je bila u tomu što se ispitanik nije morao brinuti da će
izgubiti kontrolu nad sobom, a taj strah sprečava mnoge da uđu u
hipnotičko stanje.
POGLED S RUBA ZNANOSTI
