Tihu i toplu nedjeljnu zoru, prvu u mjesecu rujnu kad počinje takozvano bablje ljeto, dok su turisti i mještani Rovanjske još mirno spavali kao i more smireno u bonaci, na trenutak je prekinuo pucanj iz pištolja. Sekunda-dvije i sve je opet utihnulo, jedino su vrapci na drveću ispred kuće Julienne i Zvonka Bušića u strahu pobjegli te lepetom krila i cvrkutanjem upozorili da se nešto dogodilo. Ubio se Zvonko, onaj čovjek koji ih je često gledao s terase i bacao im mrvice kruha pa su se rado vraćali u blizinu njegove kuće.
Je li baš morao?
Zvonko Bušić konačno je bio potpuno slobodan. Nije više bilo sjećanja iz prošlosti, razočaranja sadašnjošću, kao ni neizvjesne budućnosti u kojoj je vidio lošu situaciju za hrvatski narod, gospodarstvo i opstojnost nacije. Poput ptica koje je volio i hranio poletio je slobodan u vječnost, napustivši zauvijek ovozemaljski svijet i život koji mu je od rođenja bio težak i posvećen samo jednom cilju. Hrvatska je za njega bila i ostala jedini bitak, smisao postojanja i jedina zbog koje je bio spreman podnijeti sve žrtve pa i oteti zrakoplov, ali i sebi oduzeti život da bi upozorio da to nije država kakvu je zamišljao u dugim noćima provedenim u američkim zatvorima, gdje je ostavio mladost i najljepše zrele godine života. Njegova Julienne u sedam sati u kupaonici je pronašla mrtvog supruga. On je živio za Hrvatsku, a ona za njega i Hrvatsku i kao što se više od tri desetljeća nadala da će biti pušten iz zatvora, tako je i nakon pet zajedničkih godina u Hrvatskoj vjerovala da će imati još dugi niz bračnih godina u kojima će pokušati nadoknaditi sve što im je bilo oduzeto. Nažalost, taj se san nije ostvario.
Da je Zvonku pet godina života u suvremenoj Hrvatskoj bilo teže od tri desetljeća američkog zatvora, može se naslutiti iz kratkih oproštajnih poruka koje je ostavio supruzi i prijateljima.
Nikad nećemo doznati na što je zadnje mislio Zvonko Bušić, kome je u mlado nedjeljno jutro usmjerio svoje molitve tražeći i od Boga da mu oprosti jer na sebe diže ruku. Sudeći po onome što nam je poznato o Zvonku, može se pretpostaviti da se u sebi oprostio od Julianne, rodne Hercegovine i domovine koju je volio više od svog života. Shvativši da njegova upozorenja ne dolaze do ušiju i svijesti ni onih vladajućih pa ni mnogih u oporbi, ali ni u narodu te spoznavši da borba za svakodnevnu egzistenciju koja je sve teža u ljudima ubija želju za pobunom i promjenama pa postaju politički apatični, nemoćni i skloni manipulaciji, zaključio je da nema smisla nastaviti agoniju takva života i da je mudrije povući se. Vjerojatno nema emocionalno težeg trenutka od onog kad zdrav čovjek odluči sebi oduzeti život, ali unatoč svim kršćanskim upozorenjima da to nije dopušten čin i da samo Bog odlučuje kad ćemo prekinuti ovozemaljski život, mnogi hrvatski domoljubi i Bušićevi istomišljenici razumiju i opravdavaju takvu odluku poštujući čovjeka kojem je “lakše bilo živjeti u strogim zatvorskim uvjetima nego u slobodnoj Hrvatskoj” koju je metaforički nazvao Platonovom špiljom. Zvonko je često čitao Platonovu “Državu”, a jedan je od citata koje je rado spominjao:
U lijesu gruda Hercegovine
“Razočaran katastrofalnim stanjem zakonodavstva i rapidnom erozijom tradicionalnih moralnih vrijednosti u tadašnjim grčkim polisima, uvjetovanim dugogodišnjim peloponeskim ratovima, Platon zaključuje: ‘Sve su vladavine u sadašnjim državama očajno loše. Njihovo se zakonodavstvo posve srozalo bez ozbiljnih izgleda za popravak. Bio sam prisiljen ustvrditi da je istinska filozofija jedina koja nam omogućuje sagledati bit pravednosti u državnom i u privatnom životu.’” U lijes s Zvonkovim posmrtnim ostacima u grob uza njegova prezimenjaka Brunu i uz ratnog ministra obrane Gojka Šuška spuštena je i zemlja iz njegove rodne Gorice pokraj Gruda u Hercegovini.
“Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti” stari je liturgijski izraz koji je svećenik izrekao na pokopu. Simbolika je u pepelu koji podsjeća na prolaznost zemaljskog života, ali ujedno i poziv na obraćanje k pravim i istinskim vrijednostima. Zvonko Bušić ih je usvojio, naučio od prvih koraka u roditeljskom domu kao jedan od šestero djece oca Petra i majke Ive koju su svi zvali Kenduša po njenu rodnom mjestu.
Rođen je 1946. godine, gimnaziju je završio u Imotskom gdje je dobio nadimak Taik kojim su ga zvali svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti. U emigraciji mu je nedostajao stari kraj u koji se najprije kao politički nepodoban nije smio vratiti jer bi završio u zatvoru, a potom je 32 godine proveo u zatvorima služeći kaznu za otmicu američkog zrakoplova, o čemu ću pisati u drugom nastavku feljtona.
Često je iz Amerike pisao roditeljima, braći i sestrama, a kad mu je 2004. umrla majka Kenduša, nije mogao doći na pokop pa je iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji uputio dirljivo pismo u Goricu.
“Što sada nad otvorenim grobom te dobre i tako velikodušne majke može reći njezin tužni sin iz daleke američke tamnice i kako joj se on može odužiti i zahvaliti? Bijaše to vrlo davno, draga majko, kad sam odletio iz našega obiteljskog gnijezda. Od tog našeg rastanka protekla je čitava vječnosti i kroz sve te duge i teške godine ja sam tebe i našega dobroga Peru stalno u srcu nosio i tako često sanjao i žarko čeznuo za povratkom kući. Dok su velike oluje po nemirnim svjetskim morima nosale moju životnu lađu, ja sam znao i uvik ćutio da me stalno prati tvoj blagoslov i da se ti usrdno Bogu moliš da me pazi i čuva. Isto tako znam da će se i u raju tvoja duša za me Bogu moliti.
Da li čuješ, draga majko i da li razumiš ove riječi ucviljenog sina nad tvojim otvorenim grobom? Velika ti hvala što si mi u ljubavi život dala. Hvala ti na uzornom odgoju i svim kaznama za moje vragolije jer znam da su ti udarci bili iz ljubavi i da su više bolili tebe negoli mene. Hvala ti što si bila brižna, dobra i pravedna majka. Hvala ti što si sve do kraja ostala dosljedna, uzorita i hrabra Kenduša.
Tužni zbore, od svih ovozemaljskih ljubavi najljepša, najčistija i najljudskija je ljubav roditelja prema svojoj djeci i ljubav djece prema svojim roditeljima.”
Poslao je Julienne u Goricu da bi razumjela njegovu ljubav prema rodnoj grudi
I supruzi Julienne stalno je govorio o ljepoti svoje Gorice, o poljima i kamenu te ponosnim ljudima. Ona je s njegovim bratom Stjepanom 1975. godine posjetila svekra i svekrvu i Zvonkovu rodnu kuću te je o tome pisala u svojoj knjizi “Ljubavnici i luđaci” objavljenoj 1995. godine u Zagrebu.
To je i moja zemlja
“Stjepan mi kaže da smo gotovo stigli u Goricu. Zaustavljamo se uz rub ceste. Pogledaj nalijevo, kaže mi on. Ja provirim kroz prozor i ugledam šumarak sastavljen više od panjeva nego od drveća, okružen golim kamenitim brežuljcima.To je gaj, kaže on. To je naša zemlja i dio nje pripada tebi kao Taikovoj ženi. Gledam suhi komad zemlje koji se proteže dalje nego što mogu vidjeti u mraku. Moja zemlja. Znači da ovo pripada meni? Preneražena sam. Nikad prije nisam posjedovala komad zemlje. Najednom osjećam grozničavu ljubav i posesivnost, borila bih se protiv svake vojske da obranim moj mali posjed, prodala bih sve što imam da bih ga sačuvala, sve bih napravila za tu zemlju. A kad bih doista pripadala ovoj zemlji, cijeloj ovoj zemlji i kad bi ona pripadala meni, da sam rođena i odrasla na njoj, što bih bila spremna učiniti za nju? Da sam Hrvatica, ovdje ili u emigraciji? Sad shvaćam, jednom zauvijek čovjeka za kojeg sam se udala, shvaćam cijelu njegovu zemlju. Preobrazila me strast za koju sam dosad samo čula: sad je osjećam u svojoj duši.
Otkrivena mi je velika i duboka tajna. Ovo je naša ulica, kaže Stjepan. Ha, ha, kažem u sebi. Ova hrpa kamenja i šljunka nabacana na blatnu zemlju punu rupa ne može se ni uz mnogo mašte nazvati ulicom. Kakva je ovo ulica? Ali nije važno, nije mi stalo do imena ovog komadića zemljovida.
Važna je samo činjenica da je ovo Taikovo rodno mjesto, uz ovu ulicu ili cestu ili put ili hrpu blata i kamenja. Na desnoj strani je njegova kuća. Gorica 21. Znam taj broj napamet iako je previše mračno da bih ga vidjela. Kuća ima tri sobe, od kojih su dvije spavaće sobe, a jedna je istodobno kuhinja, blagovaonica i dnevna soba. Osjećam miris dimljenog mesa, kvasca i čiste zemlje. Pod je utabana zemlja. Sa stropa visi samo jedna žarulja. Namještaj je oskudan: dvije stolice, veliki drveni stol, nekoliko ormarića i, u neskladu s ostalim, skupi radioaparat na jednoj polici. Jedini prozor u sobi gleda na lozu koja visi s krova i na cestu”.
>> New York Times: Herojski pogreb za hrvatskog nacionalista
