Ima radionica u kojima će vam za male novce skratiti ili proširiti hlače, zašiti raspukli šav ili učiniti što slično čime ćete uštedjeti u svom “državnom obiteljskom bužetu”. Poput kemijskog čišćenja odjeće, to je sitna ekonomija u kojoj je raspon cijena od 30 ili 50 do koju stotinu kuna.
Ali ti mali novci mjerna su jedinica naše materijalne svakidašnjice. Ne jednom bio sam svjedokom pravih drama kad bi u robnoj kući blagajnica slučajno naplatila cijeli umjesto polovice kruha, ili kilogram nekoga voća umjesto pola koliko je bilo kupljeno. Za plaće koje zarađujemo pedeset kuna može biti sudbonosno.
Premda visina naše plaće “zna” vrijednost tih pedeset kuna, one mogu usmjeriti cijeli raspored potrošnje. Milijuni Hrvata računaju upravo s tim malim brojevima. Čak i kad imaju stan, automobil i druga vrijedna dobra ne mogu se razmetati sa svotama koje im oteščavaju novčanik. Velika većina Hrvata živi s malim novcima, što ne mora značiti siromaštvo.
Riječ je o običnosti oskudice koja ima tradiciju u cijeloj Hrvatskoj. Politika je u javnosti tu tradiciju zbrisala. Večeras će milijuni ljudi sjesti ispred televizora i gledati Dnevnik u kojem će ministar Šuker i drugi dužnosnici govoriti o milijardama kuna ili eura duga koje državi trebaju za ove ili one potrebe te za otplaćivanje vanjskog duga.
Hrvatska je vlast odavno odlučila šokantnošću velikih svota nijekati novčanu stvarnost stanovništva. A mnoge od tih velikih svota, kao što je golemi dug inozemsvu, tom stanovništvu nikad nisu objašnjene. Nikada nitko čovjeku kojemu je na dan i puno i dovoljno potrošiti osamdeset kuna nije rekao na što su te milijarde otišle. Taj novac je tajna negativne megalomanije. Tako zapravo Sanader i Šuker i nemaju države.
Bi li Zoran Milanović, koji je navijestio sukob s vladajućom politikom, od toga nepostojanja države koja prema stanovništvu nastupa samo s negativnom megalomanijom mogao napraviti obrat prema sto, dvjesta, petsto kuna dnevno ili pet tisuća kuna mjesečno, dakle, prema realnosti zarade i potrošnje hrvatskog radnika!? Zarade na radnom mjestu, u tvornici, uredu, na njivi.
Sanader to nikada nije znao, niti će znati, niti ga je zanimalo, kao što ga nikad nije zanimao nacionalni interes Hrvatske: kad god je bilo potrebno da on naraste u očima svojih kolonijalnih gazda, Hrvatska se smanjivala. Kao predsjedniku vodeće oporbene stranke Milanoviću i ne ostaje ništa drugo nego hrvatski nacionalni ekonomski program.
Riječ je o biti ili ne biti. Frazerski bi bilo reći da dolazi Milanovićevo vrijeme, ali je istina da političko vrijeme u Hrvatskoj uopće ne postoji. Vi možete pogoditi svaku riječ koju će o nečemu izgovoriti HDZ-ov dužnosnik. On se sveo na ponavljanje jer mu se jučer, danas i sutra pretvorilo u ništavilo vlasti. A ništavilo vlasti znači i ništavilo zemlje. Gospodarska i demografska katastrofa, bijeg stručnjaka, nasilje, ubojstva, tobožnji uspjesi policije - to je bilanca jedne vlasti koja zna podsjetiti što su o njoj birači rekli zaboravivši pri tome koja je sve zla tim biračima učinila.
U svemu je najveće licemjerje što danomice savjete za recesiju i sirotinju dijele hrvatski plaćenici stranih tvrtki i bogatuni koji su tu sirotinju opljačkali. Ne usprotivi li se oporba vlasti, sve što je loše bit će još lošije. I ima nešto sotonskoga u odnosu vlasti prema nevoljama u Hrvatskoj - ona te nevolje boji vedrim bojama!
