Dvoranu Arene Zagreb reflektori su prošlu noć osvijetlili kao da
hrvatska rukometna reprezentacija igra finalnu utakmicu u kojoj se bori
da Njemačkoj oduzme titulu svjetskih prvaka.
Fizički rad pomlađuje
Svaki dio dvorane fiksiraju svojim jakim svjetlosnim zrakama već
nekoliko noći, no nisu ondje zbog sportske utakmice, već zbog utakmice
radnika s rokom do kojega se mora dovršiti dvorana – 15. prosinca. Da
se sve stigne na vrijeme, uvedeno je 24-satno radno vrijeme koje
uključuje i noćnu smjenu. Posjetili smo sinoć radnike koji trenutačno
montiraju pomične “teleskopske” tribine i postavljaju ventilaciju u
potkrovlje.
Drugi dio radnika donosi potrebne materijale i odnosi “otpad”. Ne žele
jutarnjoj smjeni na vrat natovariti da uz dnevne poslove još čiste i
njihove ostatke. U sredini dvorane su divovske dizalice oko kojih
smireno i marljivo, poput mrava, rade graditelji rukometne dvorane. Na
razvučenim tribinama radnici koncentrirano vijcima pričvršćuju njihove
dijelove. Poneki radnik odmara uz cigaretu. Atmosfera baš nije pogodna
da uz cigaretu i popričaju. Treba se nadglasavati sa zvukovima
bušilica, bukom agregata i ostalih strojeva. Buka je ograničena samo u
četiri zida velike dvorane. Čim se izađe iz nje, buke više nema. Ušima
stanara obližnjih zgrada vjerojatno više smeta buka automobila koji
jure Jadranskom avenijom.
Većina radnika su sredovječni, uglavnom obiteljski ljudi. Montažer
tribina Zvonimir Škvarić, iako 62-godišnjak, izgledom i energijom
ostavlja dojam mlađeg čovjeka. Sretan je, kaže, jer će za pola godine u
mirovinu. Radi za slovensku tvrtku koja surađuje s njemačkom tvrtkom
Wagner, zaduženom za tribine.
– Moje je da radim i na mlađe prenosim znanje, kao mentor. Već 35
godina radim montažu i obilazeći gradilišta, prošao sam cijelu Europu,
Libiju i Arapske Emirate. Što čovjek više prođe, više zna i kulturniji
je. Morao sam naučiti i jezike. Engleski pričam, a njemački i pišem –
ispričao je Škavrić. U početku mu je bilo zanimljivo putovati. No, čim
je stariji, teže mu pada promjena okoline i drukčija hrana. Obitelj mu
živi u Lepoglavi i na početku su ženi i djeci teško padali njegovi
česti odlasci u inozemstvo.
– Ali zabadava je ljubav ako ste gladni! Morali su se naviknuti da me
nema – smije se Zvonimir koji svaki dan od kuće do Arene automobilom
putuje jedan sat. Našalio se da, radeći za slovensku tvrtku, uzima
Slovencima novac i nosi ga u Hrvatsku. Otkrio je i tajnu mladolikog
izgleda. Fizički posao drži kondiciju.
Prvi put u noćnoj
Autodizaličara Ivana Nujića uhvatili smo odmah po dolasku u noćnu
smjenu. S poslom je počeo u 18 sati, a bit će gotov oko jedan-dva u
noći. To mu je prva noćna smjena u životu i zato se naspavao preko dana.
– Dizaličar mora biti koncentriran. Nema alkohola! Kavu ne pijem pa ću
se noćas osvježavati vodom. Moje je da velike cijevi montiram na pravo
mjesto na stropu, a upute mi, da pogodim u centimetar, preko radioveze
daju kolege koji su gore u košari – opisao je dužnosti. Za razliku od
Nujića Ivan Križanović noćne je smjene već radio na renoviranju zračne
luke. Nije to teško, kaže, ali se poremeti bioritam.
Večernjakovi reporteri na gradilištu Arene na 'utakmici' s radnicima noćne smjene
