Nisu BBB, a ne pripadaju nijednoj podskupini žestokih koji bi palicama istjerali svoju volju. Oni su tiha većina “s Dinamom u srcu”, tip dečki iz kvarta koje biste zamolili da vam poprave gumu na autu. Godinama su samozatajno promatrali propadanje omiljenog im kluba. Ogorčeni su radom Skupštine i Izvršnog odbora jer su ta tijela za sebe pronašla idealan način vladanja – Skupštine bira članove Odbora, a oni članove Skupštine... I svi sretni.
Posebno otkako su iz Skupštine dekretom izbacili legende Zvonimira Bobana, Davora Šukera, Dražena Ladića, a na njihovo mjesto stavili podobne. A onda je dečkima s Dinamovim šalom prekipjelo pretvaranje kluba u, kako kažu, Mamićevu prćiju, pa se nedavno skupilo njih tridesetak i osnovalo Građansku inicijativu “Zajedno za Dinamo”.
Ti navijači ne traže sukobe, ne izazivaju, nego traže demokratski i transparentno ustrojen klub, vraćanje njegova ugleda, rezultate i pune tribine. Redom oni su članovi Udruge građana Dinamo, kojih je oko 7000 (bilo ih je 1982. čak 50.000!), dakle imaju zakonsko pravo participirati u odlukama, i osjećaju se glupo. Zašto?
Zašto skrivaju statut
Zato što godišnje plaćaju članarinu udruzi, a od toga imaju samo iskaznicu u džepu i rođendansku čestitku jednom godišnje u kasliću. Prava? Samo na papiru. Točnije, u statutu Dinama, koji je skriven kao oružje za masovno uništenje, i tajan poput članova Skupštine, koji se ponašaju kao članovi masonske lože, a ne tijela koje odlučuje o sudbini nogometnog kluba.
Dečkima iz inicijative trebale su “štele” da dođu do imena skupštinara, kao što su im trebale i da dođu do Statuta. Takav Dinamo, tvrde, krši zakon i Ustav, a država se pravi da ne vidi. S navijačima se slaže 2000 ljudi, i to dinamovaca sa svih kontinenata, koji su se priključili inicijativi. Svi oni zamjeraju što Skupština Dinama bira samu sebe i de facto nije najviše tijelo kluba, što izvršni odbor odlučuje o samome sebi, što sva tijela odgovaraju Skupštini osim uprave, što je sportski direktor fantomsko tijelo kluba, što nema financijske transparentnosti, a Dinamo je od vrha do dna zaliven nepotizmom, klijentelizmom i nedostatkom odgovornosti.
Osamdesete kao uzor
Jedan je od onih koji tome na civiliziran način želi stati na kraj Aleksandar Ekart. Taj pravnik iz centra Zagreba ima 49 godina, ženu, dvoje djece i 70 puta je dao krv. Člansku iskaznicu Dinama nosi od pamtivijeka, plave gleda odmalena, a danas se pita što je Dinamo: privatni ili javni klub, dioničarsko društvo nekakvih vlasnika, s tim da dionica nema, ili udruga...
– Godišnju kartu kupujem deset godina, a nikad nisam pozvan ni na domjenak. Jasno, nije stvar u domjenku, nego principu po kojom tretiraju najvjernije navijače, a to smo mi s godišnjim kartama. Kao da ne znamo da se na utakmicama podijeli 6000 karata – kaže Aleksandar, kojem je kao navijaču najbolje bilo osamdesetih, u vrijeme nogometnog zanosa.
Kraj njega sjede Dinko Appelt (34), dirigent, koji priznaje da muzika nema veze s nogometom, ali na tribinama je odmalena, zatim Marko Labus (31), magistar povijesti i geografije, i Tomislav Marinović (30) bivši novinar, sada PR-ovac.
Prosječan španjolski klub, kaže Tomislav, također je formiran kao udruga građana. Svi članovi mogu imati uvid u poslovanje kluba, a ako žele detaljnije izvještaje, mogu ih dobiti. Odlučuju o svim važnim pitanjima u klubu. Smeta im što se danas, kažu, gotovo moraš ispričavati što si navijač. Automatski si, slažu se dečki, etiketiran kao primitivac, sklon agresivnim ispadima, što je sasvim suprotno njihovoj prirodi, obrazovanju i načinu razmišljanja.
Kao što se netko opušta u teretani ili kazalištu, tako se oni, govore, opuštaju na tribinama. A one su prazne ne zbog divljih navijača, kako se nastoji prikazati, već zbog loše igre, koja više gledatelje na može privući u Maksimir. Osim toga, kažu, volja te prođe čim uđeš u zahod, koji je čak i na elitnoj tribini u katastrofalnom stanju. Protive se nasilju, ali i senzacionalističkom praćenju navijača.
Ista banda, ali nisu ni približno pokrali ko tvoji hercegovci... I to nije tema ove rasprave