Iako se danas ujutro živa u termometru opet spustila do minus šest
stupnjeva, a u magli se nazirala i pokoja pahulja snijega, beskućnici
iz prenoćišta Crvenoga križa u Ulici Grgura Ninskog bb već u 9 sati
morali su izaći iz svojih spavaonica.
Pretvaraju nas u skitnice
– Stjeraju nas na cestu ko pese i boli ih briga kamo ćemo i kaj bumo
radili do 14 sati, kad se vrata opet otvaraju – ogorčen je Mario
Strahija, koji u prenoćištu živi otkad su njega i suprugu nakon
dvadeset i tri godine izbacili iz stana. Preživljavaju, kaže, od
socijalne pomoći i skupljanja PVC-ambalaže, no zimi je to zbog hladnoće
mnogo teže.
– Prosjedimo tih pet sati na Autobusnom kolodvoru jer se policija
sažali kad vidi kak smo smrznuti pa nas ne tera – jada nam se Mario i
navlači trostruke rukavice. Njegov sustanar, koji nam se, kako kaže,
“zbog svoje sramote” predstavio lažnim imenom – Ivan, hladne zimske
dane radije provodi u tramvaju.
– Toplo je i besplatno, ali me vozač nakon drugog kruga po gradu već
počne sumnjivo gledati. Valjda se boji da ću ga napasti... Pa ne bih se
vozio kao luđak po gradu da imam kamo otići – negoduje Ivan i hvali se
da je ravnatelju ponudio rješenje: ako ga pusti da čitav dan ostane na
toplom, pomoći će osoblju čistiti prenoćišta. S njegovim se prijedlogom
slažu i petorica “sretnika”, oni su zbog teških bolesti ipak pošteđeni
šetnje zaleđenim gradskim ulicama.
– Evo, danas su mi nekim čudom dopustili da ostanem u sobi. Obično
bolestan satima lunjam gradom umjesto da ovdje radim nešto korisno.
Pretvaraju nas u skitnice! Njima smo samo broj koji vrijedi četrdeset
kuna, koliko i ležaj – očajan je Marko Škoro dok istresa na krevet punu
vrećicu lijekova. Unatoč apelima stanara, pravila prenoćišta, tvrdi
ravnatelj Miroslav Pavlija, neće se promijeniti.
– U tih pet sati izbivanja ljudi mogu otići na ručak ili se baviti
nekim svojim zanimacijama. Ostanak u sobama ne dolazi u obzir jer me
nekoliko stanara već obavijestilo da čišćenje nije njihov posao.
Uostalom, vani i nije baš toliko hladno – odlučan je.
Branko H., 42-godišnjak s kroničnom upalom crijeva, kada nije u
prenoćištu, radi.
– Ponekad pomažem u kafiću “Berka” u Berislavićevoj. Prenosim gajbe, a
zauzvrat dobijem kavu, piće, obrok i mjesto gdje se mogu ugrijati. A to
mi je najvažnije. Tamo se osjećam kao ravnopravan gost – objašnjava i
dodaje da mu prenoćište “puno žohara i miševa” ubija volju za životom.
Za razliku od njega, 53-godišnji Zdravko Lovrić iz Slavonskog Broda bio
bi zadovoljan bilo kakvim toplim krevetom.
Okupao se 30. studenoga
– Nakon ozljede na radu Viadukt mi je dao otkaz, a krediti banaka sjeli
na plaću pa već nekoliko mjeseci spavam u napuštenom vagonu pokriven
samo dvjema dekama. Budući da nemam prijavljeno prebivalište u Zagrebu,
ni prenoćišta me ne žele primiti – negoduje Zdravko. Zadnji se put,
kaže, okupao 30. studenoga, no ne dopušta da ga sudbina slomi: – Zasad
prodajem časopis o beskućnicima “Ulične svjetiljke”, no spreman sam
raditi bilo što. Kad bi mi banka ostavila dio plaće, stao bih na noge.
BESKUĆNICI U 9 sati stjeraju nas van ko pese
Iako spavaju u prenoćištu Crvenog križa, pet sati na dan moraju biti vani
