Đođem dolje na put. Na putu stoji Ivan. Kažem mu: “Odi sa mnom, one kažu da je Gospa. Mi je ne moramo vidjeti, al’ idemo blizu njih”. Ivan kaže: “Nema problema, iđemo”. Mi pođemo, ja se okrenem, Ivan pobigne. I opet ostanem sama, a one ispred mene. “Dođi”, vele mi, ali ja ipak nisam mogla krenuti, nisam se plašila Gospe, koliko je u meni bilo nešto…
I kako sam ja stajala, odjednom nešto kao da me uhvatilo za ruku i dovuklo do njih. I ja pogledam na brdo, Gospa na brdu. Bila je obučena u sivu haljinu, bijeli veo, kruna od zvijezda, oči plave, kosa crna, jagodice rumene... Lebdi u zraku na sivom oblaku. I ona je nas zvala, mahala nam da dođemo, ali od nas nitko nije smio otići. I tako je to bilo prvu večer. To čovjek može doživjeti samo tako, to se ne može riječima opisati. Gospine glavne poruke: obraćenje, molitva, post, pokora i mir.
Svaki dan susrećemo se s puno ljudi iz cijeloga svijeta, treba ljudima pomoći, ne mogu im ja pomoći, ali mogu pomoći svojim stavom, svojim riječima, da ono što meni Gospa kaže mogu prenijeti drugima. Ja imam svoj zadatak koji moram učiniti. Gospa je rekla da će dati deset tajni. Dosad je dala Mirjani i Ivanki deset, a nama ostalima dala je devet, pa tako mi ostali čekamo desetu, kada nam ih Gospa kaže.
Marija Pavlović je tada izučila zanat frizerke. Bili smo u njezinoj kući prijepodne na Badnjak. Prisustvuje jedna liječnica iz Kube, sveučilišna profesorica iz Kanade, jedna Singapurka i jedna Meksikanka.
– Prikazuje li se Gospa na Božić s Isusom?
– Da – odgovara vidjelica Marija – tako ćemo je sutra vidjeti. Prikazuje se na Božić u zlatnoj haljini.
– Što možeš reći o paklu i ljudima koji idu u pakao? – pita Meksikanka.
– Gospa je rekla da je Bog dao svima nama slobodu izbora i da za njih ne treba moliti, jer je to bila njihova nakana, jer su čitav život živjeli u grijehu i nisu se željeli obratiti, nisu marili za Boga. Njihova je odluka bila da odu u pakao.
Gospa nam je rekla da svatko od nas odlučuje što hoće, da raste na putu svetosti, da raste za dobro.
Ivan Dragičević rođen je 1965. godine. Bio je u sjemeništu, a tada je živio u Međugorju. Prisustvujemo njegovu susretu s pedesetak hodočasnika.
Ovdje dolaze ljudi iz cijeloga svijeta, kaže jedan stranac i pita: – Što kaže Gospa onima koji žive ovdje, a ne vjeruju u Boga? Kakav je njezin odnos prema komunistima i komunističkoj zemlji?
– Gospa je došla ovdje i dala svoje poruke, da im mi pomognemo u vjeri i obraćenju.
– Je li ovo zadnje ukazanje Gospe na zemlji? – pita Amerikanac.
Jakov Čulo rođen je 1971. godine. Išao je u srednju tehničku školu u Čitluku. On je najmlađi vidjelac. Živi u Sarajevu i ondje svaki dan viđa Gospu.
– Svaki dan ustanem se prije šest sati i pomolim. Autobus imam u sedam sati. U školi budem do 13 sati, onda se odmorim, a oko 17 sati idem u crkvu. U crkvi budem oko tri sata. Molimo se, a poslije toga smo na svetoj misi, a onda ostajem na molitvi za bolesnike. Potom idem kući. Privlači nas Gospina ljubav, osjećamo je kao našu majku, kao prijateljicu koja nam može pomoći u svemu, kojoj možemo sve kazati. Jednom je Gospa rekla da se molitvom i postom sve može učiniti, čak se i ratovi mogu zaustaviti. Gospa kaže da treba imati čvrstu vjeru jer se čvrstom vjerom sve može postići.
Bio je to razgovor s vidiocima 1987. godine u Međugorju gdje je sve više hodočasnika. S fra Zovkom nismo razgovarali jer je tada bio u zatvoru. Upravo zbog Gospe.
Pjevač i skladatelj Tomislav Ivčić, koji je poginuo u prometnoj nesreći u Branimirovoj ulici u Zagrebu 1993. godine, među prvima posvetio je pjesmu Gospi u Međugorju:
Ovo je Pjesma Međugorja poziv je to za cijeli svijet poziv za ljude dobre volje da nađu sreću i mir. Da pjevamo Ave Maria pjesmu našu nek čuje sad svijet da pjevamo Aleluja za novi i bolji svijet.
P.S. Tada u Međugorju, kolega Jurjević i ja tonski smo snimili 36 sati programa.
Ovaj tekst uvrstit ću u Zagrebačke priče jer su u Međugorju bile stotine tisuća Zagrepčana... Osim toga, Međugorje i ukazanje je svjetska tema, pa tako i zagrebačka. Opet aktualna. Božić je obiteljski blagdan, koji se slavi kod kuće. Ali se u Međugorju 1987. okupilo nekoliko tisuća ljudi iz Irske, Kube, Kanade, Italije, Singapura... Moj kolega novinar i prijatelj, urednik na Hrvatskom radiju i još vrsniji ton-majstor, sada u mirovini, Maksim Jurjević i ja bili smo te godine u srcu Hercegovine, u Međugorju, koje je smješteno između Mostara, Čitluka, Ljubuškog, Lištice i Čapljine.
Podsjećam, 24. lipnja 1981. godine oko 18.45 nekoliko djevojčica i dječaka je, prema njihovu kazivanju, vidjelo Majku Božju. Počevši od toga dana, Blažena Djevica ukazuje se do dana današnjega. Vatikan još nije dao službenu potvrdu o ukazanju.
Mirjana Dragičević rođena je 1965. godine. Tada je bila studentica u Sarajevu. Na Božić 1982. godine njoj je povjerena deseta tajna. Ivanka Ivanković pohađala je srednju školu u Mostaru. Od 7. svibnja 1985. godine primila je desetu tajnu i nema više ukazanja. U vrijeme našeg boravka, Ivanka se udala i postala je majka.
Vicka Ivanković živjela je kod svojih roditelja u seocetu Bijakovićima. Pričala nam je:
– Bilo je to na Svetog Ivu. Ivanka i Mirjana krenule su u šetnju i zvale mene da i ja pođem. Ja nisam htjela ići, malo sam legla. Rekle su mi da dođem poslije. One su otišle u šetnju. Ivanka je prva ugledala nešto gore, tamo gdje je sada križ. Mirjana je rekla: “Ma hajde, bona, tko zna što je to.”
Onda su one produžile s Mirjaninom sestrom Milkom da puste ovce iz jedne ograde. I kad su se vraćale iz te ograde, išle su istim tim putem i Ivanka je opet ugledala Gospu, na istome mjestu gdje su je i prvi put vidjele. I Ivanka i Mirjana i njena sestra Milka, sve tri. Iza toga jedno sat vremena, naiđem ja, a one mi mašu da požurim. U nešto gledaju, ja pomislim zmija. Kažu one meni: “Gle – Gospa!” “Kakva Gospa, pa nije Gospa igračka da se s njome netko izigrava”, rekla sam i odmah pobigla. Bacila papuče i pobigla.
no comment , vojo ! ...