Ma znate da ja po habitusu volim spajati ljude – smije se Predrag Fleš dok započinje priču o svojim “Zagrebačkim skupštinskim zapisima” u kojima je na petstotinjak stranica uspio okupiti sve političke likove svoga grada.
Pravnik i djelatnik Gradske uprave trideset, a Skupštine deset godina, odnedavno dane provodi, kaže, posve penzionerski, a na svom radnom mjestu kolegama već nedostaje. U njegovu “sobu” navraćali su svi, od skupštinskih zastupnika do novinara, a nerijetko bi se ondje našao i poneki Zagrepčanin u potrazi za dobrim pravnim savjetom. Gospon Fleš odbio nije nikoga. Kako objašnjava, on ljude voli, baš kao i grad u kojem je rođen.
– Nisam, dakako, jedini, ali jedan sam od rijetkih koji je imao priliku svjedočiti određenim događanjima i imati uvid u neke dokumente – govori Predrag Fleš, pa ističe kako mu je upravo taj privilegij pomogao u tome da točno zna gdje treba tražiti materijal za svoju knjigu. Pisao ju je tri godine, posljednja dva godišnja odmora proveo je potpuno u Državnom arhivu i knjižnicama, a ideja iz koje je proizašla naoko se čini posve jednostavnom.
– Svi su pisali o gradonačelnicima, a o izvršnoj vlasti nitko. Zainteresiralo me kako se Skupština razvijala tijekom povijest, pa sam počeo istraživati – kaže Fleš, kojemu je prvi dokument koji je počeo proučavati bio Statut iz 1730. godine. Upustio se tad u proučavanje godina kad su “vladali” Janko Kamauf, Pavao Hatz, Većeslav Holjevac, pa sve do vremena kad je Skupštinu “preuzela” njegova kći Tatjana, a kasnije i Boris Šprem te Davor Bernardić. Upoznao se ubrzo sa svim antikvarijatima, sajmovima, knjižarama, knjižnicama i arhivima, a jedino što nije uspio “iskopati” jesu tri godine s kraja 19. stoljeća.
– O njima jednostavno nema nigdje ništa jer se vjerojatno ništa važno u to vrijeme nije dogodilo – govori dugogodišnji zamjenik tajnika Skupštine, pa dodaje kako se u funkcioniranju izvršnog tijela stoljećima ništa posebno nije promijenilo. Javnost sjednice, kvorum, mandati i izbori, govori, sve je kao i nekad. Što, naravno, ne znači da iznenađenja u istraživanju nije bilo.
– Zanimljivo je, primjerice, da je Zagreb oduvijek vodio brigu o siromašnima. Već 1840-ih grad je imao pučku kuhinju Društvo prehrana, a brinulo se i za djecu i bolesne. Odmaralište u Selcu, kamo djeca i danas odlaze na ljetovanje, Grad je kupio 1920. – otkriva Fleš, koji je kao najinteresantniju skupštinsku godinu izdvojio 1928., godinu Nettunskih konvencija, atentata na Stjepana Radića i ostavke Vjekoslava Heinzela.
– Burno je bilo za zastupnike, koji su svako toliko održavali izvanredne sjednice – govori pravnik u mirovini, čije trogodišnje zapisivanje također nije prošlo posve glatko. Trenutak kada je izgubio petsto kartica teksta naziva momentom “ako me tad nije herc uhvatio, neće nikad”.
– Sve sam lijepo napisao jer sam trebao odnijeti urednici i odjednom sve nestane – danas sa smiješkom prepričava Fleš, koji je jednog od ljudi koji su mu pomogli u radu na knjizi sreo i u informatičkoj radnji. U deset minuta simpatični mladić vratio mu je sve zapise pa postao jedan od onih bez kojih knjiga ne bi bila to što jest.
– U cijelom procesu upoznao sam genijalne ljude koji nisu uopće trebali pomoći, ali to su napravili i hvala im na tome – objašnjava Fleš, pa govori o knjižničarkama koje su ga vodile kroz zbirku Zagrabiensia i same kopale po povijesnim fotografijama ne bi li njegovi “Zagrebački skupštinski zapisi” u konačnici izgledali najbolje što mogu. Književnik, a ni povjesničar, kaže Fleš, nije, pa mu je svaka pomoć dobrodošla.
– Moraš imati i malo sreće da sve ispadne kako si zamislio. A ja sam, kao i inače, imao sreće da sam sreo posebne ljude – govori Predrag Fleš, koji je i u lektorici knjige sreo staru poznanicu. Upravo je ona bila na razgovoru za posao u Skupštini, a on predsjednik komisije. Posao tada nije dobila.
– Bila je druga – prisjeća se Fleš, čiji je put stvaranja knjige pun sličnih anegdota, a sve ih spajaju ljudi. Okupit će se Zagrepčani još jednom oko Predraga Fleša, danas u 18 sati u Hrvatskom državnom arhivu, gdje se održava predstavljanje njegovih skupštinskih zapisa.
Jedini je problem što je knjiga prepuna zagrebačkih bezličnika umjesto odličnika !!!!