Stotinjak metara od središnjeg Trga kralja Tomislava, u Perkovčevoj ulici u Samoboru, smjestila se mala, skromna radionica za izradu i restauraciju gudačkih instrumenata. Očekivali biste u njoj nekog majstora u zlatnim godinama, vjerojatno s bradom i kakvom neobičnom kapicom, no začuđenu facu posjetitelja s osmijehom na licu iz radionice promatra četrdesettrogodišnjak u dobroj formi. Ime mu je Silvo Rebić i odmah pokazuje elektroakustičnu violinu koju je sam osmislio.
Nije to ništa novo, elektroakustične se violine već dugo izrađuju, no njegova je, objašnjava, jedinstvena zbog karbonske donje daske. Dvije je godine radio na tome te napokon uspio slijepiti drvo i karbon. Rebićeva se violina razlikuje i po tome što nema kutova, a predstavio ju je i na sajmu u Frankfurtu na kojemu je izazvala velik interes. No, treba mu, kaže, netko ozbiljan tko će uložiti novac u pokretanje proizvodnje. Cijenu još ne zna, ali mogla bi biti oko tri tisuće eura.
Silvo Rebić završio je nekadašnji Muzički obrazovni centar na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, a dio nastave, govori, pohađao je u Odjelu za graditeljstvo i restauraciju glazbenih instrumenata kod prof. Slavka Domitrovića. Nakon vojske zatražio je stipendiju za usavršavanje u Centru glazbarstva u Cremoni, kolijevci violine.
Baš u tom gradu polovicom 16. stoljeća Andrea Amati izradio je prvu violinu, a njegov unuk Nicolo podučavao je slavnog majstora Antonija Stradivarija. Stipendiju je Rebić dobio 2004., pa je prvo povremeno, a onda, od 2006. do 2008., stalno boravio u Cremoni. Po povratku je otvorio radionicu, prvo u kući, a od 2013. u Perkovčevoj 26.
Jedini je majstor u Samoboru i jedan od rijetkih u bližoj okolici Zagreba. Najviše se bavi restauracijom violina, violončela i kontrabasa, ali također izrađuje nove. Osim elektroakustičnih, izrađuje i klasične. Violine se sastoje od gornje daske, korpusa, odnosno bočnih stranica i donje daske, te vrata, nabraja s prstima u ljepilu.
Najbolje drvo za izradu jest bosanski javor. Daje dokazano najbolji zvuk, objašnjava, a koristio ga je i veliki Stradivari. Za izradu jedne violine, pak, potrebno je 200 radnih sati, a Silvo Rebić godišnje ih uspije zgotoviti pet. Usto u godini restaurira 15 do 20 violina.
Posla ne nedostaje, kaže; malo je majstora, a violina puno. Procjenjuje se da ih u Hrvatskoj ima oko 2000. Svaki profesionalni ansambl, poput Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, Filharmonije i Opere HNK u Zagrebu, kao i onih u Splitu, Rijeci, Osijeku, ima po 40 gudačkih instrumenata.
Tu su i srednje glazbene škole u Dubrovniku, Splitu, Zadru, Šibeniku, Rijeci, Osijeku, Varaždinu, četiri u Zagrebu, u prosjeku s po tri profesora i 13 učenika. I još nekoliko stotina violina u privatnom vlasništvu na kojima se rijetko ili nikada ne svira.
Rebiću mnogi donose violine koje su naslijedili, pa ih žele restaurirati kako bi ih što bolje prodali jer dobar instrument postiže i dobru cijenu. Restauracija, pak, stoji od tisuću eura naviše, a dobro se prodaju i nove, tek napravljene violine, kojima je cijena tri tisuće eura.
>> Pogledajte i video - Bivši beskućnik Mile Mrvalj vodi turiste kroz "nevidljivi Zagreb"
