I po najsunčanijem danu ona hoda s kišobranom. I to obavezno onim crvenim, s raznobojnim prugama na rubovima. Šestinski uzorak bio je sasvim logičan izbor za Jasnu Auferber, jednu od nekoliko stotina turističkih vodiča, koliko ih po glavnom gradu vodi strance kako bi upoznali njegove najskrivenije kutove. Šestinski kišobran njen je rekvizit, zaštitni znak po kojem je “njeni” turisti prepoznaju.
Pronašli izgubljeni novčanik
A i kako ga ne bi izabrala kao najprepoznatljiviji zagrebački simbol. Kišobran tako diže u vis da se ne bi izgubila među mnoštvom, a dobro dođe i kad treba objašnjavati maketu Zagreba u Cesarčevoj i pokazati gdje su nekad stajali Gradec i Kaptol. Njen suprug Danko, pak, svoj predmet kojim vodi ture nema. Ne treba mu, kaže. Jer orijentir za turiste njegova je – ćela.
– Super je jer se na suncu i sjaji pa je još vidljivija. Grupi koju vodim samo kažem: pratite ćelavu glavu – šali se Danko Auferber. Za Žarka Gazzarija, aktualnog predsjednika Društva turističkih vodiča Zagreba, sitnica kojom okuplja strance plišano je nasmiješeno sunce s hrvatskom zastavom koje drži na teleskopskom štapu. Na taj način svoj simbol može držati u džepu i u tren oka, kad je to potrebno, produljiti dršku i dignuti je visoko u zrak. Ovo troje vodiča složit će se u jednoj stvari – onima koji posjete Zagreb nisu bitni faktografski podaci o glavnome gradu. Povijest je, kažu, potrebno znati do u detalje, no turistima je ljepše čuti skladnu i zanimljivu priču, temeljenu na istinitim podacima. Iako, znaju ubaciti koju legendu i mit kako bi probudili one uspavane nakon puta.
– Još ako sve začinite humorom, onda imate dobitnu kombinaciju. U principu svaki vodič govori iste ili slične stvari, no svatko ih ispriča na svoj način, tako da je svako vodstvo zapravo autorsko djelo – kaže Danko Auferber. Kad vode strance Zagrebom, slažu se svi troje, veliku ulogu ima faktor iznenađenja.
– O Zagrebu se ne zna puno. Kad dolaze, očekuju, upoznati s hrvatskom prošlosti, sivi socijalistički grad. Ne misle da će naći metropolu koja “živi” zapadnjačkim životom – kažu vodiči. Oduševljava ih zagrebački javni prijevoz, posebice tramvaji, a i ne mogu se načuditi koliko je Zagreb – siguran grad.
– Jednoj gospođi jednom je ispao novčanik. Odlučili smo se vratiti i našli smo ga nekoliko ulica dalje, na podu, sa svim novcem – kaže Danko Auferber. Pomoć znaju ponekad dobiti i od zagrebačkih policajaca koji, kažu, jako dobro znaju engleski, pa čak i uskoče s informacijom ako je se oni ne mogu sjetiti.
Ta naša nomadska krv...
Svi troje počeli su voditi ture kao dodatni posao uz onaj koji rade (ili su radili). Jasna je, naime, profesorica geografije u mirovini, Danko je dugogodišnji turistički djelatnik koji je radio po raznim agencijama, a Žarko još uvijek podučava – profesor je hrvatskog jezika u Grafičkoj školi.
– Uspijem balansirati oba posla, kad imam nastavu ujutro, popodne vodim ture ili obrnuto – kaže Žarko Gazzari koji je vodič od devedesetih. A nekoliko godina ranije, od sredine osamdesetih, tim su se poslom počeli baviti Auferberi.
– Majka je predložila da odemo s društvom na skijanje u Pohorje. Organizirali smo jednodnevni izlet pa jedan idućeg tjedna, pa opet tjedan iza... Punili smo autobuse jednoj agenciji cijelu skijašku sezonu, a na kraju su nam rekli – kad već to tako dobro radite, zašto ne biste postali licencirani vodiči – kaže Jasna Auferber. Supružnici su turizmom “zarazili” i Jasninu sestru i njenu kćer, ali i svog sina i snahu, čak i unučad pokazuje afinitete da pođe njihovim koracima.
– Takva vam je naša uzavrela, nomadska krv – ne možemo stajati dugo na jednom mjestu – zaključuje Jasna Auferber.
Pogledajte video: Zašto gore automobili u Zagrebu
Ako obitelj Auferber i gospodin Gazzari citaju, nemojte se obazirati na srpske tipkarose i njihovu propagandu u komentarima. Radite sjajan posao i svako dobro.