Teško ga možete promašiti. Kao što je za života ispadao izvan okvira, pokojni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, pokopan na neuglednom travnjaku kraj ulaza u Mirogoj s druge strane arkada, na grobnom mjestu koje, navodno, prije 1. ožujka nije postojalo, na neki je način izvan okvira i nakon smrti. Danas je točno šest mjeseci otkako je iznenada umro. Nekoliko dana kasnije, ispraćen je na posljednje počivalište upečatljivom povorkom predvođenom limenim orkestrom ZET-a koju su, prolazeći kroz špalir od zaposlenika Čistoće, Zagrebparkinga, Zrinjevca i drugih gradskih službi, slijedili njegovi najbliži suradnici, obitelj, ali i folklorna društva, mažoretkinje, kao i svećenici sve tri velike religije...
I klupa za kontempliranje
Pola godine kasnije, na njegovu humku manje je cvijeća, vijenaca i svijeća, ali poštovatelji njegova lika i djela i dalje dolaze na njegov grob. Nadgrobnog spomenika još nema, a njegovo projektiranje još nije ni počelo, iako postoje inicijative. Samo skromni, drveni križ s imenom i prezimenom te datumom smrti i rođenja svjedoči da ovdje počiva nekadašnji “apsolutni gospodar” Zagreba. Kraj grobne ploče s imenom treperi dvadesetak svijeća u svim bojama. Najviše je crvenih, no ima i plavih s grbom Zagreba. Pažnju privlači i uokviren dječji crtež kuće iz čijeg dimnjaka suklja dim, toplo je. “Kozari putevi”, napisano je na njemu dječjom rukom, a s lijeve strane otisnuta je legendarna fotografija mladog Milana koji samouvjereno gaca kroz blato naselja koje će ga još dugo pamtiti.
Slijeva i zdesna Bandić zasad nema “susjeda”. Uokolo su betonske žardinijere s cvijećem, na travnjaku je posađena lavanda. Ispred groba nalazi se klupa na koju možete sjesti i kontemplirati pred njegovim grobom.
– Bio bi zadovoljan da zna kamo su ga smjestili. Jednim okom gleda antifašiste, drugim branitelje – dobacuje jedan prolaznik. Bandić mu, kaže, ne nedostaje, no prolazi kraj njega svaki put kad ide na suprugino posljednje počivalište pa mu fakinski namigne i tako ga pozdravi. K Bandiću katkad u prolazu svrati i Đurđica Degoricija iz Savskog Gaja.
– Nekaj je iza njega ipak ostalo. Delal je, za razliku od ovih novih kaj samo blebeću i stalno nekog vraga ukidaju – kaže Degoricija. Grob Milana Bandića u ovih je pola godine, izgleda, postao turistička atrakcija koju rado posjećuju i stanovnici drugih dijelova Hrvatske koje put odvede na Mirogoj. Majka i sin, Bare i Kristijan, stigli su tako iz Slunja u posjet braniteljskom groblju, no pri povratku svratili su i do Bandićeva počivališta. – Mi u Slunju bili bismo sretni da smo imali takvog gradonačelnika – kažu nam. Sličnog je mišljenja i stariji bračni par Šibenčana koji su ovdje zalutali na putu prema krematoriju.
– O mrtvima sve najbolje, a mi u Šibeniku o Bandiću oduvijek i mislimo sve najbolje – istaknuli su. Dugo je Bandićev grob promatrao i umirovljenik Slavko. Predstavio nam se kao stari purger koji se nedavno vratio iz Švicarske gdje je proveo čitav radni vijek. O Bandiću i njegovu upravljanju gradom zbog toga ne zna puno.
– Kakav god bio, ipak je bil’ gradonačelnik, a purgeri su ga birali na izborima punih dvadeset godina – zaključio je.
Suze s majčinih obraza
Na grobu su se najdulje od svih zadržale dvije žene zavijene u crninu. Najprije su nad humkom izmolile tihe molitve. Očenaš, Zdravomariju, Slava ocu, čuli smo ih kako skrušeno mole za dušu pokojnika. Potom su zapalile svaka po jedan crveni lampaš i položile maleni vijenac. Nisu se željele predstaviti ni fotografirati, kazale su nam samo da su majka i kći te da žive na Malešnici. Dok su s nama razgovarale, s majčinih obraza kotrljale su se suze.
– Milan nam je bio sve. Nitko ga ne može zamijeniti. Često smo tu. Katkad donesemo i svijeće onih koji se boje doći ovdje i zapaliti ih sami. Ovi novi nisu mu ni do koljena. O sadašnjem gradonačelniku sve govori podatak da ima 40 godina, a ovo mu je prvo radno mjesto. U njegovim sam godinama ja imala 22 godine staža. Piše nam se crno – rekla je gospođa.
Nezamjenjiv je onima kojima je davao nase pare. To je nazalost primitivizam odredene grupe gradana koji su doselili iz susjedstva. Cinjenica da je grad pred bankrotom zbog toga takvima znaci apsolutno nista. Ljudski sindrom parazita koji vide samo osobni interes, a ne interes drustva.