Ti ne udomljavaš mačka s posebnim potrebama, on je dar u tvoj život. Rečenica je to koju sam čula jednom prilikom, a koliko je to u stvari istina nisam znala sve do prije nekoliko dana. Bila je srijeda, negdje oko osam ujutro, a ja sam žurila na posao. I taman nekoliko minuta prije nego što je stigao bus koji ide za okretište u Dubravi, ugledala sam njega. Ležao je stisnuto uz ogradu dvorišta, nije se usudio pomaknuti da ne bi slučajno u nešto udario i sve što je mogao jest mjaukati i zvati u pomoć. Kad sam se sagnula da ga pomazim, shvatila sam i zašto i gotovo se rasplakala: umjesto očiju imao je dvije prazne duplje, a na dijelovim dlake nije bilo ništa osim kože. Ovaj mali narančasti mačić bio je posve sam, mame nije bilo u blizini, a kad sam pitala susjede znaju li čiji je, rekli su mi da ga je vjerojatno odbacila jer je slijep.
I što da radim? Autobus mi kreće za pet minuta, a ako ga ostavim na cesti, gotovo je sigurno da će ga udariti automobil ili da će dehidrirati od vrućine. Već imamo psa i mačka, nemamo mjesta da ga prihvatimo...
- Ne znam što ću, pronašla sam miceka na cesti, ali nema očiju, skroz je slijep. Ne mogu ga ostaviti, a zakasnit ću na terenski zadatak – paničarim preko mobitela suprugu, koji je tad već bio na poslu.
- Uzmi ga, odnesi našem veterinaru i reci mu da ću ga ja popodne preuzeti – odmah će on, a ja sam ga poslušala. Čim sam prišla mačku počeo je presti motati mi se oko ruku, no kad sam ga primila u ruke, počeo je urlikati od zbnjenosti i uplašenosti, jer nije znao što se događa. Vikao je tako tijekom cijele vožnje u autobusu, zbog čega smo dobivali ružne poglede, a nastavio je i putem do veterinara.
- Našla sam miceka bez očiju, muž mi je rekao da ga ostavim kod vas pa ćemo ga mi uzeti poslije posla. Ali mali je borac, nije prestajao vikati cijelim putem – objašnjavam veterinarki koja ga je smjesta uzela i spremila u njihov transporter.
I tako sam postala vlasnica slijepog mačića, no bila je to odluka koja nije došla nimalo jednostavno. Kod veterinara smo saznali da je bez očiju od rođenja, zbog bolesti koju je preživio kao tek izleglo mače.
Suprug i ja oboje radimo, a premda nemamo djecu brinemo o vlastite dvije životinje. Osim toga, briga za slijepo mače nije posve jednostavna – potrebno je osigurati dom da se u njemu može lakše snaći, prilagoditi namještaj da se ne bi ozljedio ako udari o njega, a kao mačiču potrebna mu je i igra i stimulacija. Suprug i ja obratili smo se nekoliko udruga za životinje u kojima su nam rekli da sve tete čuvalice imaju barem dvadeset mačaka. No, da budemo posve iskreni, nismo se trudili koliko smo zaista mogli jer smo već znali da će on na kraju ipak završiti kod nas.
Oko 10 tisuća napuštenih mačaka u Hrvatskoj čeka svoj zauvijek dom, a mačići poput našeg Pere (tako ga zovem ja, premda suprug ima druge ideje), zbog svojeg invaliditeta najčešće provode cijeli svoj život čekajući na udomitelja. Ovaj je mališan, shvatili smo odmah, bio borac i zaslužuje živjeti najbolje što može a mi smo, nakon puno razmišljanja, odlučili dati mu tu priliku. S obzirom na to da mora biti u karanteni kupili smo mu veliki kavez u kojem se može igrati i spavati, a njegovom sposobnosti prilagodbe unatoč nedostatku vida ostali smo zaprepašteni. Zna točno gdje su mu voda, hrana, pijesak i igračke, a naučio je razlikovati i naše glasove pa čim nas čuje kako prilazimo, odmah skače i počinje presti toliko glasno da se čuje do druge prostorije. Briga za slijepog mačka, naučili smo, na kraju nije mnogo drukčija od brige za bilo kakvog drugog, a veterinari nas uvjeravaju da će, uz puno ljubavi i pažnje, poživjeti dug i sretan mačji život. Na kraju se dogodilo ono što se uvijek dogodi kad u život prihvatiš novog krznatog prijatelja – ti nisi udomio njega, već je on udomio – tebe.
Svaka čast ljudi.