Svaka ulazna vrata vode u neku prostoriju, a samo su vrata kultnog Corsa njegove goste vodila u jedan sasvim drugi svijet. Još od 1907., kada je prekrasna secesijska kavana na uglu Ilice i Gundulićeve otvorena, pa sve do 1990-ih godina, kada je prestala raditi.
– To je bio onaj stari Agram, u toj se kavani osjetio pravi duh Zagreba čim si ušao u nju. Te slike, taj miris i te zvukove čovjek pamti cijeli život – sa sjetom govori pisac Dubravko Jelačić Bužimski koji je od 1971. godine bio njezin stalni gost. Vrijeme je provodio u društvu književnika, umjetnika, filmaša i glazbenika, a s veseljem se prisjeća tog zlatnog doba.
Satima smo razgovarali
Okupljati bi se počeli svaki dan između 13 i 15 sati. Tko bi prvi stigao, zauzeo bi omiljeni stol, a onda bi se ostali samo priključivali. Dovukli bi stolac, sjeli u krug te se uključili u raspravu, a do večeri bi oko stola već bilo i 20-ak ljudi koji su žustro raspravljali.
– Zoran Tadić, Krsto Papić, Petar Krelja, Zvonimir Milčec... Svi smo sjedili za istim stolom čiji je “duhovni mentor” bio publicist Vladimir Vuković, od milja zvan Vladek, koji nas je držao na okupu – kaže Jelačić Bužimski koji se još sjeća prvog puta kada je ušao u kavanu. Bio je student druge godine Pravnog fakulteta i u Corso se zaputio nakon predavanja.
– Nosio sam uske izlizane traperice, široku vestu i dugački crni šal. Došao sam do stola gdje je sjedio Vladek koji me prvo upitao jesam li ja pritajeni anarhist. Nisam znao što da odgovorim, a on me preduhitrio rekavši mi da je to u redu, ako sam hrvatski anarhist – govori književnik koji je taj događaj opisao i u knjizi “Nezaboravne priče iz Kavane Corso”. Objavio ju je 2015. kao hommage kavani, ali i njezinim gostima.
5 zelenih oaza u Zagrebu za bijeg od svakodnevnice:
– Bilo je to vrijeme kada nije svatko u javnosti smio otvoreno iznositi svoj stav pa su mnogi smatrali da smo mi neki nacionalisti. No uglavnom smo samo komentirali dnevna događanja, šalili se i dobro se zabavljali – kaže Jelačić Bužimski te napominje kako im je omiljeno piće bila, naravno, kava, ali se tu i tamo znala zaredati i koja runda žestica. Ekipa je poznavala sve konobare koji su, dodaje, bili najbolji u gradu, a najveći je gušt uz piće bilo pročitati novine na drvenom stalku.
Krleža, Šimić, Marinković
Dolazio je u Corso, kaže, i srednji građanski sloj, studenti, mladi, umirovljenici..., ali nikada “lovatori“. Kavana je bila omiljena i zato misli da je odlična vijest da ju je Grad Zagreb prošli tjedan preuzeo od države te najavio obnovu.
– Tko god preuzme odgovornost da uređuje taj prostor, bilo bi najbolje da ga samo obnovi po uzoru kako je izgledala početkom stoljeća, uz minimalne intervencije. Kako bi naš Vladek znao reći, ne treba tu nikakav “mudroser”, najvažnije je sačuvati duh kavane Corso, a ljudima će biti čast sjediti gdje su nekada sjedili Miroslav Krleža, Antun Branko Šimić, Ranko Marinković... – ističe Jelačić Bužimski koji smatra da postoji neka posebna povezanost između Zagreba i kavana te da je tužno da ih je početkom prošlog stoljeća bilo više od 25, a da je danas većina zaboravljena. Nema to, dodaje, nikakve logike kada su kavane diljem svijeta, od Beča preko Venecije, jako cijenjene.
O da barem bude uređena u starom stilu; to bi onda zaista bila prava kavana grada Zagreba u koju bismo opet rado dolazili. Tamo se zaista razgovaralo. Nije bilo bučne muzike kao zvučne kulise, jer mi smo željeli razgovarati i i uživali u tome. Treba nam to. Takvih kavana još ima u Beču.