Kočijom je Ana Gropan 1865. rodbini u Graz poslala puricu i purana. Bili su zaklani, očišćeni i ispunjeni ugljenom kako se na dugom putu ne bi pokvarili. I ne bi to bilo neobično da uz perad nije poslala i pripadajuće ruho: rubače, hlače, prsluke, šubare, torbe pa i opanke.
Njezina je praunuka Vlasta Novak 1955. bila u posjetu sestrični u Grazu, koja joj je vratila nošnju za purana. Ona za puricu se izgubila. Odijelo je odlučila darovati Etnografskom muzeju i sada je dio postava izložbe “Sto predmeta za sto godina”.
Opanci, morčići, dukati
A u postavu ima zaista svega. Ukrasni kuhinjski zidnjaci s početka 20. stoljeća, spomenar iz 1907., lutka s početka 40-ih, ali i popularni Zagi iz 1987., igračka Bambi iz 60-ih proizvedena u kultnoj tvornici Biserka... I figura čaplje nastala 70-ih u lepoglavskoj Kaznionici.
Upravo je taj suvenir nekoć bio apsolutni hit. Svako je kućanstvo koje je držalo do sebe na hladnjaku ili televizoru imalo par stiliziranih čaplji koje su u bivšoj Jugoslaviji izrađivali zatvorenici. Među neobičnim predmetima smjestila se i košnica iz 19. stoljeća koja na sebi ima konjsku lubanju.
– Jedan od najvažnijih postupaka u pčelarstvu jest rojenje i vađenje saća, pri čemu je postojala opasnost da će pčele odletjeti pa je bilo važno zadržati roj. Škropila se zato voda u blizini košnice, što je oponašalo kišu jer kada ona pada, pčele ne izlaze – objašnjava Goranka Horjan, ravnateljica Etnografskog muzeja.
Ipak, sigurno je sigurno, pa su se neki poslužili i “magijskim” metodama. Udarali su kamenom o kamen u blizini košnica, a neki su na njih stavljali i lubanje, najčešće konja jer se smatralo da on tjera zle sile. Kao i hamajlija koju je početkom 20. stoljeća nosio maleni Abdija iz sela Turije u okolici Bihaća. U ruralnim je krajevima tada bila velika smrtnost djece, a kako se vjerovalo da su za neke bolesti krivi uroci, za zaštitu su se izrađivale hamajlije. Crvena tkanina na ovoj Abdijinoj štitila ga je od zlih pogleda, drvo tise čuvalo ga je od vukodlaka, a školjka od uroka.
Zanimljiva je i izložena kutija s lastavičjim gnijezdom.
– Napravile su ga posebne vrste lastavica koje za gradnju gnijezda koriste vlastitu slinu. Ona se u dodiru sa zrakom stvrdne, a od gnijezda se priprema juha koja je specijalitet u Aziji, ali i jedno od najskupljih jela na svijetu – objašnjava G. Horjan.
Zidove krasi i zbirka fotografija s “Pokupske ekspedicije”. Muzejski su kustosi, naime, 1923. putovali selima između Karlovca i Siska te fotografirali tamošnje stanovnike u narodnim nošnjama. Izložen je i portret Salamona Bergera, prvog ravnatelja Etnografskog muzeja, koji je naslikao Oton Iveković.
Berger se bavio i šivanjem pa su u postav uvrštene i njegove kreacije kao i, primjerice, surka koju je nosila Dragojla Milinčević na svečanosti u povodu ustoličenja bana Josipa Jelačića.
Ondje su i par muških opanaka, svečane ženske kožne cipele iz 19. stoljeća, najpoznatiji riječki nakit s početka 20. stoljeća, morčići, slavonski dukati iz istog vremena, plahta koja se stavljala pokraj mrtvaca, ženska bluza “švabica” iz 50-ih, zagrebački šlafrok iz 70-ih, pregača koju su 1880-ih nosili Moravski Hrvati u Češkoj, plastični ceker...
Najbolje od naše prošlosti
– Među više od 80.000 predmeta koje imamo u svome fundusu, za postav smo odabrali stotinu njih koji pripovijedaju priču, povezuju osobe i događaje. Nije bilo lako. Svaki je kustos odabrao nekoliko najzanimljivijih i tako je nastala izložba koja na atraktivan način pokazuje sve najbolje od naše prošlosti – zaključuje ravnateljica Goranka Horjan.
Etnografski muzej njome obilježava 100. obljetnicu, a razgledati se može do 15. studenog.
