Kao što je mladima danas u Zagrebu premija naći posao, tako je i starijim sugrađanima jednako nemoguća misija doći do mjesta u domu za starije i nemoćne. Trenutačno na vrata takvih ustanova kuca od sedam do osam tisuća starijih Zagrepčana, podaci su Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom. Mnogi zbog liste čekanja do sedam godina, žalosno je, i ne dočekaju mjesto u nekom od 11 domova u vlasništvu Grada Zagreba. U njima sada živi oko 3700 korisnika, a još ih je tisuću u 21 privatnom domu te u 20 tzv. obiteljskih domova.
I atomsko sklonište
Da interesa građana treće dobi ima, svjedoči Dinko Budić, koji je upravo otvorio Drugi dom Gaj na Trešnjevki, u bivšem hotelu Gaj.
– Kupili smo objekt od nekadašnje Gaj grupe i u nekoliko mjeseci temeljito smo ga obnovili – govori Budić. Ne izjašnjava se o ulaganju, tek spominje da su na uređenje hotela u dom potrošili barem 25.000 metara kabela. Zaposlit će ukupno 35 ljudi, od liječnika do kuharice. Kao da je predvidio da je djelatnost skrbi za starije zasigurno jedan od biznisa budućnosti, Budić se 1999. u Sesvetama upustio u osnivanje Sesvetskog doma, koji slovi kao prva privatna ustanova socijalne skrbi za starije i nemoćne u nas. Potražnja za tamošnjim domom, gdje je 70-ak kreveta, nadišla je ponudu, pa je objekt u gradu, za 110 osoba, bio logičan slijed.
– Dok svi još “kašlju”, mi smo i dalje puni – samouvjereno će Budić, kojemu u poslu pomaže obitelj - sin Tomislav i kći Danijela, voditeljica trešnjevačke “jedinice”, suosnivači su ustanove, a supruga i majka Marija zadužena je za dokumentaciju, nabavu...Sobe su od jednokrevetnih do apartmana, dom ima i frizerski salon, kapelicu, pa i atomsko sklonište.
– Ljudi su sobe rezervirali još dok su bile nenamještene – navodi Danijela, potvrđujući da upite primaju ne samo iz Zagreba već i iz daljih gradova, a stiže im i stanar iz Chicaga. Glava obitelji odrješito kaže da žele raditi posve tržišno, bez državnih dotacija.
Nisu socijala
– Lakše je raditi kad imaš svoje, bez utega oko noge, jer kad je vlasništvo miješano ima i kočnica, direktiva...Država se za “svoje” domove brine čak i više nego što bi trebala. Svi koji u Zagrebu, primjerice, imaju svoju nekretninu, daju je rodbini i onda u gradskom domu završe kao socijalni slučajevi, što baš i nisu – tvrdi Budić i kaže da su privatni domovi, s mjesečnom cijenom od 4500 do 6000 kuna, realnost. Ispod toga se, tvrdi Budić, ne može.
Usluga u gradskim domovima u prosjeku je mjesečno 2500 kuna, kaže gradska pročelnica Višnja Fortuna, no ovisno o usluzi, penje se i na 4500. Procjene su da je gradu potrebno još barem 1000 kreveta ne bi li se dosegli europski standardi.
– Ima planova za gradnju novih domova, no pričekajte da se u upravi posložimo – bila je oprezna V. Fortuna.
>>Dom za starije i nemoćne u Zaboku gradit će Eti - inženjering