Zastave se vijore na kućama, zgradama, automobilima, biciklima, pa čak i dječjim kolicima.
Gradom se šire pjesma i ples, ulicama ljudi hodaju odjeveni u narodne nošnje. Tu su i baloni, mašnice te trakice u bojama zastave. Nacionalna obilježja upadaju u oči na svakom koraku i izgleda kao da je sva zemlja na jedan dan obojena u crvenu, plavu i bijelu.
Iako boje odgovaraju, to nisu scene iz Hrvatske. Tako, naime, izgleda proslava vjerojatno najpoznatijeg Dana neovisnosti na svijetu, onog u Sjedinjenim Američkim Državama. Netko bi mogao reći da je pretjerani konzumerizam u Americi zahvatio čak i proslavu nacionalnog praznika, no činjenica je da Amerikanci uživaju u isticanju svog nacionalnog ponosa, posebice 4. srpnja. I nisu jedini. Slične slike mogu se vidjeti u cijelome svijetu. Bez obzira na to zvao se taj dan Dan nezavisnosti, neovisnosti, državnosti ili nekako treće, praznici od velike važnosti za neku zemlju slave se entuzijastično i punim plućima.
Jedan tako iznimno bitan praznik slavi se i danas u Hrvatskoj. No, u metropoli bi se po malo čemu moglo zaključiti da je danas Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Kao i za svaki drugi praznik ili blagdan, zastave su istaknute na zgradama pojedinih institucija, a ukrašena su i vozila javnog prijevoza te pojedine ulice, poput Ulice grada Vukovara. No za razliku od Grada, građani se, kao i za svaki drugi praznik, ne mogu pohvaliti isticanjem nacionalnih simbola. Rijetko tko ima naviku istaknuti zastavu na svoju zgradu ili prozor ili na bilo koji drugi način obilježiti današnji dan. Moguće da je razlog tome produljeni vikend, pa u Zagrebu nema gotovo nikoga. No, situacija nije drukčija ni 25. lipnja, 8. listopada... Sasvim suprotno od slika koje stižu iz SAD-a, Europe, ali i drugih hrvatskih gradova. Na Jadranu, ali primjerice i u Slavoniji uobičajeno je istaknuti zastavu, a česte su i organizirane fešte. Ostaje onda pitanje zašto u metropoli ljudi ne ističu nacionalna obilježja na važne praznike?
ja se prvi ne slažem sa američkim prenemaganjima, oni nisu uzor.