U današnjem nastavku feljtona koji radimo u suradnji s popularnom Facebook-grupom Zagreb kakav je bio nekada motivirani smo početkom proljeća.
Nije bilo ljepšeg doba za vožnju sljemenskom žičarom od ovoga zbog pogleda iz njezinih gondola na paletu boja koje su ionako lijep sljemenski krajolik činile rijetko upečatljivim. Krasna fotografija uz ovaj tekst potječe iz 1978., dakle 15 godina nakon službenog puštanja u promet. Dogodilo se to 27. srpnja 1963. Ideja, međutim, nije bila tako nova.
Upute za vožnju
O sljemenskoj se žičari razmišljalo još 1911., no dva su svjetska rata odgodila gradnju te nekadašnje zagrebačke atrakcije. Bila je riječ o ozbiljnom pothvatu. Imala je trasa žičare duljinu od 4017 metara pri čemu je svladavana visinska razlika od 670 metara. Donja je postaja bila na 330 metara nadmorske visine, a gornja na tisuću. Pogon žičare bio je na gornjoj stanici, imao je snagu 2x92 kW. Još se jedan zanimljiv podatak veže uz žičaru – bila je najdulje postrojenje svoje vrste u Europi.
Došli smo do oko 20 metara ispred zadnjeg stupa kad je žičara stala. Tako smo stajali u zraku tri sata i onda polako krenuli i ubrzo stigli na gornju stanicu žičare odakle nas je ZET autobusima odvezao u grad do Trga na koji smo stigli oko jedan ujutro.
putnik prvog dana žičare 1963.
Prema jednom napisu, prosječno je žičara prevozila 108.000 putnika godišnje, a u kabini su se mogle voziti četiri odrasle osobe. Da bi svladala četiri kilometra dugu trasu, trebale su joj 23 minute. Išla je brzinom 3 m/s, a gondole-kabine slijedile su se razmakom od 32 sekunde. Zanimljiva je bila i uputa kako se voziti:
“Putnici se moraju razmjestiti u kabini ravnomjerno, tako da kabina zauzme vertikalan položaj. Kad se u kabini nalaze samo dva putnika, oni moraju sjediti jedan nasuprot drugom, tako da kabina bude ravnomjerno opterećena. Ako se u kabini nalazi samo jedan putnik, on mora sjediti na sredini sjedala”. Jedan od administratora grupe Zagreb kakav je bio nekada Josip Kirigin prisjeća se prvog dana žičare i svoje vožnje:
– Taj prvi dan navečer oko 20 sati i ja sam krenuo još za dana žičarom na Sljeme. Došli smo do oko 20 metara ispred zadnjeg stupa kad je žičara stala. Tako smo stajali u zraku tri sata i onda polako krenuli i ubrzo stigli na gornju stanicu žičare odakle nas je ZET autobusima odvezao u grad do Trga na koji smo stigli oko jedan ujutro. Do svojeg sam Črnomerca stigao oko dva ujutro. Poslije smo dobili objašnjenje kako se za vrućeg dana, i to već prvi dan rada, pod maksimalnim opterećenjem potezni kabel istegao izvan tolerancije kompenzatora. Hladnije temperature noću i mirovanje od tri sata omogućili su ponovno stezanje kabela pa se sve završilo u redu – sjeća se Kirigin.
Nije bilo isplativo sanirati...
Za promet je žičara zatvorena 1. srpnja 2007. nakon kvara na elektromotoru 5. lipnja. Procjena je bila da kvar nije isplativ za saniranje.
Govori se da bi gradnja nove žičare trebala početi već krajem ove godine, no nijedna dosadašnja inicijativa nije urodila plodom te nas na nju podsjećaju tek prilaz i zgrada donje postaje.
>>Trnovit put uspinjače do jednog od gradskih simbola
Napraviti žičaru od okretišta 15ice do donje stubice sa stanicom na sljemenu. Staviti rampu na dno ceste za sljeme sa zagorske i zagrebačke strane i naplaćivati ulaznice za automobile 30 kn. medvednica je najvrijednije blago zagreba i treba ga takvim i očuvati.