Bila je jedan od glavnih spojeva zagrebačkog Donjeg i Gornjeg grada, a njom su se po cijeloj dužini nizale drvene mesnice koje su se nalazile pokraj gradskih vrata. Tada se meso izdavalo kroz otvore na zidu. Ulica koja povezuje Donji i Gornji grad, od Ilice do Visoke, već je u srednjem vijeku po mesarima dobila ime, a u 19. stoljeću mesarska je ulica postala – Mesnička.
Jedna je to od najstarijih ulica u Zagrebu uopće, a nastala je u drugoj polovici 13. stoljeća. Na razini današnjeg broja 14 izgrađena su u 16. stoljeću nova mesarska, vrata, a ulica se tada protezala samo do današnje Streljačke. No, bitno je napomenuti da se samo dio ulice zvao Mesničkom. Sezala je, naime, samo do vrata, a donji dio, do Ilice, zvao se Lovačka ulica. Zbog boljeg protoka prometa srušena su Mesnička vrata, a ulica je u cijeloj dužini od Demetrove do Ilice prozvana Mesničkom.
I poput Jurjevske koja se nalazi nedaleko, iznad Radićeve, Mesnička je jedna od ulica u kojoj gotovo svaka kuća priča neku svoju priču. Zastanemo li samo pred kućom na broju 19, koja se nalazi na križanju Mesničke i Streljačke ulice, saznat ćemo da je ondje živjelo nekoliko važnih ljudi iz zagrebačke i hrvatske povijesti. U toj kući je rođen Vjekoslav Majer, “najzagrebačkiji pisac” i autor Dnevnika malog Perice, prema kojem je sniman film Tko pjeva zlo ne misli. Vlasnik kuće bio je Lavoslav Šram, a u potkrovlju kuće živio je Ante Starčević. Nakon što je izašao iz zatvora 1871., smještaj mu je pružio otac Ljerke Šram, koja se u istoj toj kući rodila. A nju, pak, povezujemo s tragičnom ljubavnom pričom vezanom uz danas napušteni sanatorij Brestovac. I iako je Ljerka Šram bila udana, zapela je za oko poznatom zagrebačkom liječniku Milivoju Dežmanu, koji je živio nekoliko kuća dalje, a prema kome je nazvan obližnji prolaz koji izlazi na Ilicu. Poznata nam je priča o već spomenutom sanatoriju Brestovac, koji je sagradio Dežman kako bi pomogao Ljerki oboljeloj od tuberkuloze, no ona se nažalost nije oporavila od te zloćudne bolesti te je preminula.
Na broju 16, pak, živjela je starica Amalija plemenita Remetinska, koja je bila podloga za priču “Kanarinčeva ljubovca” koju je složio veliki književnik August Šenoa, i sam stanovnik Mesničke ulice. Kuća “Čardak”, u kojoj je živjela, trebala je biti previđena za rušenje, no Šenoa i komisija koju je pozvao zaključili su da osnove za to nema, pa je ona ostala stajati još barem 140 godina, a preživjela je i veliki zagrebački potres 1880. godine. Kuća na broju 14, koja se naslonila na čardak, pružila je dom još jednom piscu i glumcu, Fabijanu Šovagoviću (1932–2001). Na toj je adresi živio od 1967. do 2001. Ondje je napisao i Glumčeve zapise (1977) i svojega Sokola (1981), u kojem je i glumio, i svoje Divane Fabe Šovagova (1996).
“Fabijan Šovagović, legendarno Šovo imao je navadu psovati glasno da ga svi čuju, ako treba. Na broja 14 naš proslavljeni glumac i pisac, sam je vlastitim rukama stari tavan preuredio u ugodno gnijezdo, odakle je kroz okance jednim okom zrikao na susjedu Kanarinčevu ljubovcu, a drugim (kroz ulični prozor) na zgradu broj 23, koju je za zagrebačkog bogataša Guidu Pongratza projektirao znameniti graditelj Janko Jambrišak. Na njenom mjestu nekoć su stajala Mesnička vrata u obrambenim zidinama Griča, a koja su opisali Tituš Brezovački s broja 47 i August Šenoa s broja 34 – pišu o povijesti Šovagovića u toj ulici na stranicama Grada Zagreba.
To su samo neka od najvećih imena koja se mogu vezati uz ovu ulicu, a valja spomenuti još i da je je ondje živio i hrvatski povjesničar Tadija Smičiklas. Kuća Tituša Brezovačkog se nalazi na adresi Mesnička ulica 47, na samom vrhu ulice.
