Ana Beck godinama je bila glavna kuharica u kuhinji grofice Anke Jelačić. Obitelj Jelačić dovela ju je iz Beča, gdje je Ana ispekla zanat kod poznate bečke hotelijerske obitelji. Kad se, bolesna, vratila u Beč krajem dvadesetih ili početkom tridesetih godina 20. stoljeća, u kuhinji Jelačićevih naslijedila ju je Slovenka Ivanka (Hanika) Gašparič, kasnije udana Skurjeni. Upravitelj imanja u Novim Dvorima tada je bio Ignac Gašparič, stric Hanike Gašparič, a njegova žena Fanika, rodom iz Češke, družbenica Anke Jelačić. ”Uvoz” radne snage iz drugih krajeva Austro-Ugarske i drugih zemalja obogatili su zagrebačku svakodnevicu. Strana posluga, obrazovanija i vještija u pojedinim poslovima, zaposlena kod imućnijih obitelji, bila je nosilac novih znanja i vještina u domaćinstvu. U nedostatku educirane domaće radne snage tražili su se stručnjaci iz drugih krajeva, no nije sva posluga koja nije bila rodom iz Hrvatske i Slavonije u pravilu bila i obrazovanija posluga više kategorije. Velik broj stranaca ulazio je u red obične posluge koja se mukotrpno probijala kroz život. Jedan je to od detalja koje je u knjizi “Kućna posluga u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća” objavila dr. sc. Katarina Horvat, koja je obranila i doktorski rad na temu “Kućna služinčad u Zagrebu 1880. – 1914.” Nedavno je o tome u Gradskom muzeju u Varaždinu održala i predavanje. Zaposlena je u Državnom arhivu u Zagrebu, gdje radi na obradi i opisu arhivskog gradiva.
Slabo obrađena tema
Kućna posluga prije njezina angažmana bila je slabo obrađena tema. Više se vjerojatno zna o posluzi u engleskim dvorcima, ponajprije zahvaljujući hit-serijama poput “Downton Abbey” ili “Zvonili ste, milorde?”.
– Tom temom počela sam se baviti radeći referat za Međunarodni kulturnopovijesni simpozij Mogersdorf, koji se održavao 2011. u Fürstenfeldu, Austrija, tema kojega je bila “Posluga na panonskom prostoru”. Pitanje kućne posluge u socijalnoj strukturi stanovništva Zagreba predstavlja slabo zastupljeno područje u hrvatskoj historiografiji – kaže dr. sc. Horvat, koja je prikazala svakodnevicu i život kućne sluškinje ili sluge. Pitanje kućne posluge u socijalnoj strukturi stanovništva Zagreba, ističe, slabo je zastupljeno područje u hrvatskoj historiografiji. Koncem 19. i početkom 20. stoljeća Zagreb se nastavlja ubrzano ekonomski i društveno razvijati. Nastavlja se razvijati moderno građansko društvo, a Zagreb se pretvara u pravo hrvatsko središte. U ovom razdoblju Zagreb se, objašnjava dr. sc. Horvat, najbrže razvijao od svih gradova Hrvatske i Slavonije, u čemu je veliku ulogu odigrala njegova prometna povezanost, posebno razvoj željeznice. Od manjeg gradića s 20.402 stanovnika, koliko je imao 1870., Zagreb je 1910. stigao do 74.703 stanovnika i na tako velik rast najviše je utjecalo useljavanje, a ne prirodni prirast.
– U grad dolazi velik broj novog stanovništva, uglavnom iz provincije, u potrazi za poslom. Stanovnici rodom iz Zagreba činili su oko trećine tadašnjeg gradskog stanovništva. Najviše useljenika činili su oni rodom iz ostatka Hrvatske i Slavonije, a preostali dio najviše iz Austrije i Ugarske. Društvena struktura stanovništva Zagreba sastojala se najvećim dijelom od stanovništva koje je živjelo od obrtne industrije. Radilo se uglavnom o maloobrtničkom sloju sitnog građanstva, a manje o krupnoj buržoaziji koja se razvija krajem 19. stoljeća. Početkom 20. stoljeća Zagreb već ima obilježje industrijskog grada – dodaje. Zanimljivo je pratiti i porast broja kućne posluge zahvaljujući popisima stanovništva za razdoblje od 1880. do 1910., kad su se, za razliku od prijašnjih popisa, dobili i precizniji podaci o kućnoj posluzi. Osobe zaposlene kao kućna posluga u Zagrebu i one koje su uzdržavale 1880. godine činile su, primjerice, 8,67 posto svih građana, dok je 1910. taj postotak pao na 5,85 posto.
Bez ogovaranja i klevetanja
Dr. sc. Horvat napominje da je Zagreb od svih tadašnjih gradova imao najveći udjel kućne posluge. Tu je 1890. bilo grupirano 14,3 posto sve kućne služinčadi u zemlji, a 1900. taj se postotak popeo na 16,8 posto, što pokazuje prednost u njegovoj razvijenosti prema ostatku zemlje.
– Zagreb, koji se u ovom razdoblju najbrže razvija od svih hrvatsko-slavonskih gradova, ima i udjel kućne posluge koji je bliži onome velikih europskih gradova, a koji potpuno odudara od njezina vrlo malog udjela u stanovništvu Hrvatske i Slavonije – kaže. Najveći broj kućanstava u Zagrebu imao je tek jednu sluškinju ili slugu. Kućnu poslugu činile su uglavnom žene, kojih je 1910. godine bilo čak 93,3 posto. Kao i drugdje u Europi, kućna je posluga bila brojnija u gradovima nego na selu. Najzastupljenija je kod tankog sloja gradske buržoazije, pripadnika javnih službi i privredne elite. Najveći postotak kućne posluge na tisuću stanovnika imali su Bjelovar, Karlovac, Zagreb, Sisak, Varaždin... Za područje Hrvatske i Slavonije od sredine 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata na snazi su bila tri služinska reda – privremeni služinski red za ladanje od 11. srpnja 1853. za poslugu u selima, služinski red za gradove od 19. siječnja 1857. za poslugu u gradovima te služinski red za gradske obćine i služinski red za “seoske obćine u hrv. – slav. Krajini” od 4. siječnja 1881. Služinski red za gradove iz 1857. propisivao je sve okolnosti službovnog odnosa između gospodara i služinčeta. Služinče je, prema tim propisima, moralo biti poslušno, vjerno i marljivo te poštovati gospodara, ne smije ga ogovarati i klevetati. Moralo je točno obavljati poslove za koje je unajmljeno. Red je propisivao i da služinče nastupom službe postaje članom kućanstva i stavlja se pod nadzor svog službodavca ili gospodara koji ga je morao nadzirati u kući, ali i izvan nje nastojeći da se ono vlada ćudoredno, čedno, pošteno i pristojno. Poslodavac je smio kažnjavati, ali nije smio zlostavljati.
– Služinče nije smjelo čuvati svoju imovinu izvan kuće gdje služi bez znanja i dopuštenja gospodara i moralo je dopustiti da mu ovaj, u njegovoj nazočnosti i nazočnosti jednoga svjedoka, pregleda škrinje, kovčege i sl. Posluga se nije smjela bez dopuštenja službodavca udaljiti od kuće zbog vlastitog posla ni izostati više od dopuštenog vremena. Nije smjela primati posjete ako to nije dopustio službodavac i bilo joj je najstrože zabranjeno bez dopuštenja dati nekome da prenoći. Služinski red čak je propisivao i da se služinče ne smije odijevati i inače ponašati onako kako nije u skladu s njegovim staležom. Mora se kloniti haljina, zabave i drugih stvari za koje su troškovi neprimjereni njegovu staležu, a gospodar ima pravo zabraniti mu takav trošak – nabraja dr. sc. Horvat. Propisi se nisu uvijek doslovno provodili, što je, dodaje, najvjerojatnije bilo posljedica njegove zastarjelosti i neodgovaranja novijim odnosima u društvu, ali i teškoće u reguliranju takve vrste odnosa – osobnih odnosa među ljudima.
Poslodavac nije smio nalagati služinčetu da radi više i teže nego što je mogao s obzirom na fizičku snagu. Hrana je morala biti zdrava i u dovoljnim količinama, no bilo je zabranjeno postavljati posebne uvjete glede kakvoće i količine. U slučaju bolesti sluge ili sluškinje službodavac je bio dužan pobrinuti se za liječenje kod kuće ili u bolnici, a kad bi bolest trajala dulje od četiri tjedna, onda ih je mogao otpustiti iz službe te se s njima, ako nisu imali imetak, trebalo postupati kao sa svakim drugim siromahom. Točno su, navodi dr. sc. Horvat, navedeni slučajevi u kojima se moglo otpustiti slugu ili sluškinju bez otkaza i odmah. Bilo je to, primjerice, zbog potpune nesposobnosti za službu, grube povrede svoje dužnosti neposlušnošću, uvrede službodavca ili njegove obitelji, krađe, prijevare ili pronevjere, pa čak i ako svojom krivnjom dobije kakvu zaraznu ili gadnu bolest, ako sluškinja zatrudni (osim ako je udana i zajedno je sa suprugom u službi), ako se posluga poda pijanstvu, u slučaju nećudorednosti, i ako na zlo navodi djecu službodavca. Sluga ili sluškinja mogu prijevremeno, bez otkaza, napustiti službu ako je ne mogu obavljati bez štete za svoje zdravlje, ako ih službodavac “zavodi na opake i nezakonite čine”, a mogli su bez posljedica odbiti i preseljenje na udaljenost veću od šest milja. Postojao je i otkazni rok od šest tjedana ili 15 dana ako sluškinja nađe “probitačnu priliku za udaju”, a sluga za stjecanje vlastitog obrta ili gospodarstva, ako je to bilo nužno radi primanja nasljedstva ili drugog važnog posla ili ako ga roditelji trebaju za svoje gospodarstvo i obrt. Sve te okolnosti trebalo je dokazati redarstvenoj oblasti ili gradskom poglavarstvu. Bilo je zabranjeno uzeti u službu slugu ili sluškinju koji su pobjegli drugom službodavcu ili za koju se sumnjalo da su pobjegli.
Za ponašanje službodavca postoji znatno manji broj odredbi i one se uglavnom odnose na zabranu određenih ekstremnih ponašanja kao što su zlostavljanje ili odredbe o razlozima otpusta posluge.
Zabranjeno zlostavljanje
– S obzirom na to da ni radno vrijeme ni mnoge druge okolnosti službe nisu posebno bile propisane, puno toga bilo je prepušteno dogovoru posluge i službodavca, odnosno odluci službodavca pod čiju bi vlast kućegospodara posluga došla – ističe. Unatoč razrađenim pravilima, zagrebačka posluga ipak će često ostavljati službodavce bez otkaza, za što će neki službodavci zahtijevati propisanu kaznu, dok će im neki progledati kroz prste. Služinski je red bio i česta tema ondašnjih novinskih napisa, a najčešći komentari odnosili su se na potrebu donošenja strožih propisa.
– Često je glavna tema zapravo nezadovoljstvo poslugom za koju se navodi da nije disciplinirana, već je razvratna i u neredu. Posebno se u mnogim člancima ističe problem nemogućnosti davanja loše svjedodžbe, kao vrlo nepovoljna odredba donesena u korist posluge – kaže dr. sc. Horvat. Prijedlog novog služinskog reda za Varaždinsku županiju bio je nešto stroži prema posluzi. U slučaju bolesti posluga se može otpustiti ako je bolesna bez gospodarove krivnje, s time da je rok četiri tjedna za ladanjsko služinče, a za gradsko služinče smanjen je na 14 dana. Kod otpuštanja posluge bez otkaza i odmah dodan je još jedan razlog za otpuštanje – gospodar može otpustiti kočijaša ako ga zatekne pijanog u službi. Prema popisima stanovništva za Hrvatsku i Slavoniju, tri su glavne kategorije posluge. Gospodarsku služinčad činili su špan, vincilir, lugar, konjar, svinjar, kočijaš, biroš, ovčar, poljar, kravar, vrtljar i pastir, kućna služinčad bila je zaposlena isključivo ili pretežno za kućanske poslove u privatnim kućanstvima, i u tu su kategoriju ulazile kuharice, sobarice i služkinje, dok su muškarci samo iznimno služili u samom kućanstvu kao kuhači ili sokač, sobari, gospoštijski vratari, paradni kočijaši, sluge jašioci i drugo. Treća kategorija bila je poslovna služinčad, na primjer sluge i sluškinje u svratištima i gostionicama ili zaposlene u nekoj trgovini i obrtu.
Nakon Prvog svjetskog rata zabilježeni su sve češći pokušaji da izraze sluškinja i služavka zamijeni kućna pomoćnica. I same služavke znale su se žaliti na termine koje su smatrale posprdnima. U projektu Zakona o zaštiti kućnih pomoćnica iz 1936., u kojem je trebalo biti regulirano pitanje pravne zaštite za kućne pomoćnice i pomoćnike, zamišljeno je da se izričito zabrani korištenje pojmova sluga i sluškinja, no oni će u Zagrebu i Hrvatskoj ostati u upotrebi sve do kraja Drugog svjetskog rata, a dijelom i kasnije. Posluga je mogla imati svoju sobicu, koja se često nalazila u blizini kuhinje ili u potkrovlju, ali u nekim je slučajevima spavala u kuhinji ili drugim prostorijama. Bilo je, otkriva, i slučajeva da služavka živi u izvanbračnoj zajednici sa svojim službodavcem i da s njime ima i djecu. Takvih je slučajeva bilo i kod katoličkog klera. U Zagrebu je najviše kućanstava imalo samo jednu sluškinju ili, rjeđe, slugu. U skupinu kućne posluge ulazilo je više različitih kategorija, ovisno o tome za koji su posao bili specijalizirani. Gazdarice, privatni učitelji (informatori) i guvernante bili su viši razred kućnog osoblja jer je za ova zanimanja bilo potrebno imati više znanja i iskustva. Iza njih su bile dojilje i dadilje te kuhari i kuharice, sobari i sobarice jer je i za ta zanimanja bilo potrebno imati određena znanja i vještine. Za posao dojilje nije se mogla prijaviti svaka žena. Na kraju služinske hijerarhije bile su obične kuharice, kuhinjske dekle, obične čuvarice djece te služinčad za sve.
Dr. sc. Horvat pozabavila se i regionalnom i etničkom strukturom. Pregledom raspoloživih izvora utvrdila je da je posluga u Zagreb dolazila iz raznih krajeva Hrvatske i Slavonije, ali i iz drugih zemalja Monarhije, kao i iz drugih dijelova Europe. Među njima je bilo pripadnika hrvatske, srpske, slovenske, mađarske, češke, austrijske (njemačke) i drugih nacionalnosti. Dolazila je često i iz okolice, iz Zagorja. Mnogo djevojaka bilo je iz slovenskih zemalja jer je u tom razdoblju u Zagrebu živio velik broj Slovenaca.
– Prema nekim autorima, slovenske su služavke bile vrlo cijenjene zbog svoje vještine u kuhanju i drugim kućanskim poslovima, ali i poznavanju njemačkog jezika te su predstavljale svojevrstan statusni simbol u zagrebačkim građanskim kućanstvima. Iako sama nisam naišla na izvore koji ovo nepobitno dokazuju za razdoblje koje istražujem, za dokazivanje ove tvrdnje možda mogu poslužiti novinski oglasi u kojima je vidljivo da pojedine žene koje traže posao služavke ističu da su slovenskog porijekla, kao i znanje njemačkog jezika. Mnoge slovenske djevojke, kao uostalom i druge zagrebačke sluškinje, rodile su izvanbračnu djecu, a stigmatizacija okoline neke je od njih odvratila od povratka kućama. Što se socijalnog porijekla tiče, kućna se posluga sastojala uglavnom od seoskog stanovništva. Radilo se o sve većem broju osiromašenog seoskog stanovništva, koje je dolazilo u grad u potrazi za poslom. Ponekad su žene i djevojke, tražeći posao služavke, dospjele u ruke trgovaca bijelim robljem koji su ih natjerali na prostituciju, često u ugostiteljskim objektima. Osim spolnih bolesti, opasnost je predstavljalo i rađanje izvanbračne djece koja su mogla pasti na gradski trošak.
Dio ženske posluge bavio se prostitucijom u bludilištima, kao registrirane prostitutke.
– Glavni razlog za ulazak služavki u prostituciju u najvećem broju slučajeva vjerojatno je bio problem siromaštva i egzistencijalne ugroženosti – objašnjava dr. sc. Horvat. U najopasnije poslove posluge ubrajalo se pranje prozora. Tragedija dvorkinje Katarine Hedrich, koja se poskliznula i pala, doveli su do osnivanja Hitne pomoći u Zagrebu, od Braće hrvatskog zmaja 1909. pod imenom Društvo za spasavanje. Dok je čekala dolazak liječnika, teško ozlijeđena Katarina Hedrich je umrla. Jačanje građanskog društva, koje se među ostalim očitovalo i boljom naobrazbom žena iz srednjih i viših slojeva, dovelo je i do potrebe za vještijom i obrazovanijom poslugom, guvernantama I domaćicama. U Zagrebu su se počele osnovati i kućanske škole. Prema popisu stanovništva iz 1910., u Zagrebu su kućnu poslugu zapošljavali ponajviše pripadnici javnih službi i slobodnih zvanja, tzv. intelektualne privrede. Velik broj posluge bio je zaposlen i kod privatnika i umirovljenika, često kućevlasnika i umirovljenih činovnika te trgovaca i obrtnika.
– Suvremenici u Hrvatskoj i Slavoniji eksplicitno su navodili da je služinčad most kojim se prelazi iz nižih staleža u više. Služba je davala i priliku za učenje i napredovanje te je bila poveznica između viših i nižih slojeva – ističe dr. sc. Horvat. Pisalo se tako o bivšem sobaru Levina Raucha koji je postao gostioničar na Markovu trgu, ili o nekadašnjem kuharu grofa Sečena u Paukovcu koji je također postao gostioničar, vlasnik Gostione Matejna u Pivarskoj ulici. Mirko Magista, ranije inuš kod gospode, postao pak je vlasnik obrta za posredovanje poslugom u Zagrebu.
