Imam znanca, po zanimanju inženjera, koji redovito ljetuje u Istri. Kad
je već u blizini, obavezno prati i filmski festival u Puli, jer preko
godine za takve stvari nema vremena. Ovoga ljeta vratio se odande ljut,
a budući da zna da sam i ja nekakav kulturnjak, ljutnju je istresao na
mene čim smo se prvi put sreli. Zatražio je da mu objasnim što se to
događa s hrvatskim filmom i zašto.
Rekao je i što ga gnjevi. Većina hrvatskih filmova događa se u Bosni
ili su im junaci Bosanci. Čak i kad je tema ratna, opet se govori o
Bosni, a ne o Hrvatskoj, premda smo mi rat i te kako osjetili na svojoj
koži.
Odmah se požurio dodati kako on nema ništa protiv Bosne, baš naprotiv,
jer i sam je napola Bosanac. Nego je naprosto zbunjen. Zar je moguće,
upitao je, da kod nas filmove snimaju isključivo ljudi kojima je
Hrvatska nevažna? Ili rade za nečiji račun?
Odgovorio sam mu da svakako ima i toga, ali da to nipošto nije glavno.
Glavno je kako Hrvati shvaćaju i tumače sebe i Hrvatsku. A to tumačenje
može se svesti na naslov onog Kunderina romana koji glasi: Život je
negdje drugdje.
Dakle, Hrvati vjeruju kako ništa što se kod nas zbiva naprosto ne može
biti važno. Makar se radilo o najvećim junaštvima i najvećim
zvjerstvima, o najvećoj pravdi i najvećoj nepravdi, ako je sve to u
Hrvatskoj, automatski je bezvrijedno. To svijetu nije zanimljivo, pa
nije zanimljivo ni nama.
Ako se naši ljudi ipak odluče govoriti o sebi, onda je to tako da sami
sebe izruguju i nemilo optužuju. A to svijetu jest zanimljivo, bilo
zato što mu je korisno, bilo zato što mu je zabavno.
Zato nam svijet i neće reći da već jednom prestanemo s tim
budalaštinama. To nam može kazati samo netko naš, tko je kadar našu
situaciju vidjeti očima svijeta.
Kao što je to nedavno učinio Branko Lustig, koji je dovoljno dugo živio
u Americi, pa da vidi kako je ovo što se kod nas zbiva zlo i naopako.
Rekao je otprilike: naprosto nije prirodno da nemamo dobroga filma o
Domovinskom ratu, a još je čudnije što imamo mnogo takvih koji po tom
ratu pljuju. I dodao je kako je sam spreman proizvesti valjan film,
samo ako dobije dobar scenarij.
I, tu nas je Lustig stavio na ozbiljnu kušnju, tako sam rekao svome
znancu inženjeru. Jer, veliko je pitanje ima li ovdje još ikoga tko je
takav scenarij kadar napisati, ne zato što mi ne bismo imali nadarenih
ljudi, nego zato što svi složno vjerujemo da je život negdje drugdje.
Na to je inženjera prošla ljutnja i uhvatila ga je zabrinutost. Raširio
je nemoćno ruke i rekao: Možda nam taj scenarij napiše koji Bosanac.
GOST SURADNIK
Zašto su svi naši filmovi o Bosni
