U pisanju ovog malog gorkog pogovora komediji, koja se, kako kažu,
izvodi u povodu 500. obljetnice rođenja komediografa Marina Držića,
pomogao mi je Dum Marinov Dugi Nos.
Sreo sam ga na Zdencu života ispred Hrvatskog narodnog kazališta u
Zagrebu, kamo taj slavni negromant nije došao da se divi Meštrovu
umjeteonstvu, nego da s pomoću kuke od ispletene žice iz vode vadi
sitne kovanice, pretežno lipe, er kune tu već odavno malo tko baca.
Nitko više ne mari za njegove negromancije na pozornici dubrovačkoj, er
su mnogo uzbudljivije one oko nje, u zbilji hrvatskoj, pa je, jadan,
poslije toliko stoljeća pao na prosjački štap.
Naime, ta se proslava pola milenija Držića odvija kao da su u njezinoj
režiji prevladali “ljudi nahvao” ili, kako te smutljivce precizno
opisuje Dugi Nos, “čovuljici, žvirati (nakaze, op. J. P.), barbaćepi
(čudovišta nalik na pticu), obrazi od papagala (papige), od mojemuča
(majmuna), od žaba, oslasti (magarećeg izgleda) i s koze udreni (slični
kozi)”.
Ne, ne mislim na aferu s “netransparentnim trošenjem” pet milijuna
državnih kuna za proslavu. Onome tko i najpovršnije poznaje šefa parade
SPN-a, to je nešto što se podrazumijeva. Dati tom gospodinu da pazi na
novac, isto je što i “vuku dat u pohranu meso”. Dogodilo se ono što je
svak znao da će se dogoditi. Badava i upozorenja samog Držića: “Od lude
djece čuvajte dinara, er se je ovjezijeh komedija njekoliko arecitalo
nazbilj u vašem gradu koje su svršile u tradžediju.”
Ne mislim ni na dovlačenje u Grad Meštovićeva spomenika. Meni taj čin
ne smeta, no odluka o tome pripada isključivo Dubrovčanima. Njihova tu
mora biti zadnja. Ako nije, nek’ se bune!
Prsti “ljudi nahvao” najuočljiviji su u pretvaranju velike (državne)
proslave nacionalne i europske kulturne veličine u provincijalnu,
privatnu, poluamatersku i kaotičnu priredbu od koje bi se, da može,
najviše zgrozio sam slavljenik.
Počelo je u Veneciji nesuvislom povorkom naših studenata glume u
kostimima iz Držićevih predstava, koja je za slučajne prolaznike i
turiste bila i ostala veliki “sekret”. Nitko nije imao pojma o čemu je
riječ, pa čak ni lokalno redarstvo koje je nedužne glumce jedva
propustilo.
Nastavilo se “središnjom međunarodnom znanstvenom konferencijom” u
Dubrovniku, na kojoj, primjerice, nije sudjelovao gotovo nitko iz HAZU
(valjda zbog toga što ta ustanova u svoje članstvo ne želi primiti
rečenog SPN-a) ili s Kroatistike zagrebačkog Filozofskog fakulteta (er
su ga otud izbacili), ali je zato na njoj kao zvijezda predstavljena
neka feministica iz Amerike, koja se u držićologiji proslavila trima
otkrićima.
Prvo, pronašla je da Shakespeare u “Mjeri za mjeru” spominje “bečkog
gusara dubrovačkog imena”, drugo, da se i u “Henriku VI.” spominje
jedan gusar, ali ovaj iz Ilirije i, treće, “da su Dubrovčani od
Turaka... preuzeli običaj svojevrsnog skrivanja žena u kući” (što se
osobito dobro vidi u Držićevim komedijama, gdje su sve žene, eto,
Petrunjela npr., dobro posakrivane po kućama!).
A sve bi se imalo završiti 13. prosinca, kad će u svim hrvatskim
kazalištima istodobno biti predstavljen golemi leksikon o Držiću na
1300 stranica, od kojih je već dovršeno čak 70!
Sve razumijem, uhvatio se za glavu Dugi Nos na Zdencu života, samo
jedno ne mogu. Kako su ti čovuljici i barbaćepi uspjeli preveslat i
svijetlog kneza (premijera) koji je kao doktor od teatra na svakojake
komedije stratio vele truda, ulja, papira i tinte!?
GOST SURADNIK
