Prije mjesec dana nazvala je Iva, srednjoškolska kolegica koju Lana nije vidjela ni čula dvadeset godina, od proslave tridesete godišnjice mature, a ipak joj je odmah prepoznala glas.
– Nećeš valjda i polustoljetni tulum propustiti? – rekla je Iva nakon kraćeg kurtoaznog uvoda.
– Ovisi… znaš o čemu.
– Dambo neće doći, ispričao se bolešću.
– OK, onda dolazim.
– Drago mi je, poslat ću ti i pisanu pozivnicu.
Krešo zvani Dambo, njihov razredni kolega, kasnije i Lanin muž.
Na prve tri desetogodišnje obljetnice dolazili su zajedno u svoje rodno mjesto. Četvrtu je propustila jer je on bio najavio svoj dolazak, a rastali su se šest godina ranije kad je doznala da je dobio sina s vršnjakinjom njihove kćeri koja je tada također bila trudna i s nestrpljenjem su očekivali rođenje prvog unuka.
Probijajući se kroz uzak prolaz između dvoreda sjedala, pronašla je broj svoga mjesta, ali bilo je zauzeto.
Krakati tinejdžer buljio je u mobitel, no nije imao slušalice u ušima pa je podigao pogled čim ga je oslovila.
– Oprosti, ovo je moje mjesto.
Očekivano, odmjerio ju je mladenački nadmoćnim pogledom i spustio nogu s podesta s namjerom da je propusti do prozora.
– Hoću reći, moje je mjesto ovo na kojemu sjediš.
– Ja imam broj 33 – rekao je nestrpljivo i posegnuo rukom u džep…
– Da, ali 33 je mjesto do prozora, ja imam 34.
– Kako znate? Baš obrnuto! – odbrusio je, uvukao nogu i prekrižio ruke, kao da je više ne namjerava pustiti ni na susjedno mjesto, kamoli na svoje.
Nasmiješila se u sebi takvom djetinjastom prkosu, ali nije namjeravala raspravljati s njim jer zna da mladi misle kako su uvijek u pravu; htjela je sjesti prije nego autobus svakog trenutka krene budući da je na kolodvor stigla u zadnji čas zbog zastoja u gradskom prijevozu. Zato je rekla prijateljski, ali odlučno: – Slušaj, dušo, kupila sam na internetu kartu za numerirano mjesto, ovo vanjsko, do prolaza jer teško podnosim vožnju autobusom pa ne smijem sjediti stiješnjena sa svih strana. Ako putem i ti ne želiš nevolje s mojim želucem, molim pomakni se na svoje mjesto.
Sa smiješno gadljivom grimasom premjestio se bez riječi.
– Hvala – rekla je i sjela, a on se zagledao kroz prozor.
Autobus je krenuo, vozač je uključio radio i unutrašnjost vozila ispunila je pjesma Marijana Bana, srećom ne preglasno… Ljubi me, poljubi me… ljubi me, ljubi me… i tako sto puta.
– Ma daj, poljubi ga već jednom, da konačno prestane zapomagati! – pazila je da ne nadglasa radio jer je šala bila namijenjena samo mladom suputniku radi relaksiranja atmosfere. Umjesto njega tomu se nasmijao netko s prednjeg sjedala, a njen je mladić protestnim tonom izjavio:
– Pjesma se zove “Ona zbori”, znači da zapomaže ona, ne on!
Ona zbori… zaboravi, zaboravi… a on… ljubi me, poljubi me… Bila je uvjerena da je u pravu, ali nije mu htjela narušiti mladenačku zabludu da su žene te koje uvijek mole za ljubav, prije negoli ga iskustvo u tome demantira, ako već nije. Zato je rekla:
– Tako? Onda sam krivo razumjela tekst.
Zazvonio joj je mobitel.
– Halo, Petre! – javila se pjevnim tonom, diskretno od ušiju drugih putnika.
– Bok, bako, zovem da ti poželim sretan put i lijepo se provedi na proslavi godišnjice mature.
– Hvala, dušo, trudit ću se… koliko je moguće provesti se lijepo na proslavi pedesete obljetnice – nasmijala se. – Je li doma i u školi sve OK?
– Je, sve je super.
– Što je s lektirom, jesi li pročitao Držića?
– Joj, ne pitaj… komaaaa!
– Znam da je nama kontinentalcima teško čitati dubrovački govor šesnaestog stoljeća, ali možeš ti to; daj si truda da ne pokvariš ocjenu. Kad imaš sat lektire?
– Drugi tjedan; računam na tvoju pomoć kad se vratiš.
– Razumije se. Imaš li večeras trening?
– Da, u osam. Sada moram ići, završio je školski odmor. Bok, bako, pusa.
– I tebi pusa, bok, ljubavi!
Čim je završila razgovor, osjetila je da ju mladić promatra. Pogledala ga je, a on je upitao:
– Poznajete li Petra Brodara?
Iznenadila se. – Da, to je moj stariji unuk. Odakle ga poznaješ i kako si pogodio da razgovaram s njim?!
– Spomenuli ste njegovo ime i trening… i Držića, fuuuuj… Ja sam Ivan, njegov prijatelj iz razreda u sportskoj gimnaziji. Mogu li ga nazvati, imam njegov broj?
– Da, naravno, nazovi ga; baš mi je drago.
– Halo, Petre!.
– E, bok, Ivane – čula je razgovijetno Petrov glas jer je Ivanov mobitel s pojačanim zvukom bio u blizini i njezina uha, a radio je utihnuo. – Gdje si, nema te u školi?
– Na putu, javio sam da neću doći. Pogodi kraj koga sjedim u autobusu!
– Pored tvoje bake – rekla je baka glasno u slušalicu.
– Hej, kompa… baka, što je ovo?! Kamo ti putuješ?
– Idem ocu na sprovod.
Smrzla se. U slušalici je nakratko nastao tajac; Lana poznaje empatiju svojih unuka.
– Isuse bože… nisam znao, užasno mi je žao, ništa nisi rekao… Čekaj, otac… koji otac, ovaj ili…?
– Ne tata. Onaj pravi, biološki… ali ne sekiraj se, bio je niškoristi, luzer… Vidio sam ga samo jednom, prije par godina.
Imala je dojam da Ivan to govori njoj koliko i prijatelju.
– Pa zašto mu onda ideš na sprovod? – oprezno je upitao Petar.
– Ne znam… sad se i sam pitam, valjda sam htio upoznati njegovu obitelj… ako je uopće ima. Ma tko ih šljivi! Nego, drago mi je da sam ti upoznao baku, super je. Sada vidim na koga ste ti i Marko tako lijepi.
Ovo ju je iskreno oduševilo; zato što je sasvim neočekivano da baka dobije kompliment od tako mlade osobe, ali još više zato što je Ivan takav kompliment dao svome prijatelju i njegovu bratu, potencijalnim (ili aktualnim?) konkurentima kod djevojaka… osim ako nije… pa što ako i jest… očito je dobar dečko. Kad su dečki završili razgovor, nije se mogla napraviti da nije čula što je rekao o razlogu svoga puta, ali ostala je bez riječi u vezi s tim pa je samo rekla: “Žao mi je”, i odmah ga upitala koji sport trenira.
– Nogomet, isto kao Petar i Marko.
– Kako ti stojiš s lektirama?
Nasmijao se.
– Ja nažalost nemam baku kojoj sa sata, dok pišemo test iz lektire, mogu slati mobitelom pitanja, a ona meni odgovore pa ono što ne znam, ako uspijem, prepišem od Petra, budući da sjedimo u istoj klupi. Ali raska nas je skužila pa nam sada oduzima mobitele na satu.
– Iako se smiješio, ovo ju je malo posramilo, a i inače je stala gubiti koncentraciju za razgovor jer su joj misli vrludale ma koliko se trudila da ih ukroti. Ivan je to primijetio pa je uskoro izvadio mobitel i stavio slušalice u uši.
Na prvoj usputnoj postaji izašla je protegnuti noge, a on je uskoro sišao za njom, sa svojom putnom torbom preko ramena. Odmah je pogodila da se predomislio.
– Vraćaš se?
– Da… razmišljao sam… ako njemu za života nije bilo stalo za mene, zašto bi sada mene zanimala njegova smrt.
Srce joj se stegnulo. Ali… dobro je! U razgovoru s prijateljem svoga je poočima nazvao tatom. Znači da mu je dobar.
Pružila mu je ruku. – Sretno! Kad se vratim, bit će mi drago ako s mojim dečkima dođeš k meni na ručak.
Promatrala ga je dok je odlazio; anfas nije zgodan kao njeni unuci, ali s leđa jako podsjeća na njih: visok, atletski vitak, s blagim oksericama i sportskim hodom. Već je dosta odmaknuo kad je pozvala imenom, podsvjesno nedovoljno glasno da je čuje jer, da se okrenuo, morali bi si prići, a ona se opet ne bi usudila pitati kako mu se otac zvao, je li imao neki nadimak, gdje će biti pokopan…
Ušla je u autobus i nastavili su put. Nazvala je Ivu.
– Stižem na vrijeme na dogovoreno mjesto susreta.
Iskreno, došao sam do: "Na prve tri desetogodišnje obljetnice dolazili su zajedno u svoje rodno mjesto. Četvrtu je propustila jer je on bio najavio svoj dolazak, a rastali su se šest godina ranije kad je doznala da je dobio sina s vršnjakinjom njihove kćeri koja je tada također bila trudna i s nestrpljenjem su očekivali rođenje prvog unuka." i za daljnje čitanje nikako nisam uspio skupiti snage. Mislim da bi onaj koji uređuje ove stranice trebao jasno naglasiti da je ovo natječaj za kratku priču "Ranko Marinković", a ne natjecanje za najljepši sastavak učenika šestih razreda osnovne škole "Gustav Krklec". Bojim se da autorica ovog uratka nije prošla ispit zrelosti. Onaj književni.