Biip, biip, biip, biip. Kao poklopac nekakve sofisticirane konzerve zatvaraju se prednja vrata tramvaja, uz popratni šum stiskanja gumenih traka, jedva čujnog za uši koje ne slušaju. Booong. Sljedeća je postaja… Frankopanska. Unutra je toplo, dok vani smrznuti zrak štipa jagodice prstiju i uvlači se pod nogavice. Vješam se na prvu kuku iza vozačevih leđa, pod stropni zvučnik iz kojeg ponovno dolazi zvuk poput udarca debelog crkvenog zvona: booong, a zatim: Sljedeća je postaja… Frankopanska. Lažna blagost glasa snimljenog u skupom tonskom studiju, gdje se nekakva žena naginje nad mikrofon kao majka pred ulazom u dječji vrtić kad potapše sinčića, pa mu šapne: Sljedeća je postaja…
Toplina prestaje biti ugodna s prvim valom znoja što probija površinu kože. Grmalj stisnut uz mene pokušava dovući mobitel pod nos, ja pokušavam ugledati kraj dugačke cijevi na tračnicama. Četrdeset metara? Pedeset? Nepregledno okno krcato visećim ljudima u jutru poput svakog drugog. Tina mi je sinoć rekla - daj, napiši neku horor priču, to bi moglo dobro proći. Hm, horor? Možda je u pravu. Danas pisci rijetko pišu horore. Gotovo da uopće ne pišu bilo kakve žanrovske tekstove. To nije na cijeni, kažu. Horor? Kao… kao one noći kad me ponovno potjerala da spavam na kauču. Jer kao hrčem. Kauč je neudoban, ali jednako uspješno hrčem i na njemu. Možda preglasno, jer i samog me povremeno budi, taman toliko da se trgnem, sjednem, pa okrenem na drugu stranu i zaspim. Učinilo mi se da vidim Tinu naslonjenu na vratima. Pokušao sam dosegnuti lampu pokraj kauča, ali ne da se upaliti. Koji vrag smo je onako skupo platili? Tinina silueta tiho me doziva i govori da se okrenem na bok, pa nestane natrag u mrak. Poslušam kao i svaki put, uz ničim izazvane žmarce niz leđa i čudnu jezu što mi se sklupčala pod ruke. Noć je u našem stanu uvijek prošarana povremenim bljeskovima automobilskih farova po zidovima. Svjetlucave mačete zasijecaju tamu bez šanse i namjere da je ubiju, samo je uporno svojom igrom mrcvare do zore. Te noći borba je bila žestoka, tamu stisnutu u gusto tijesto tukli su svjetlima iz pijanih automobila s obje strane, uz podršku neba koje je bljeskalo munjama poput ludog fotografa. Ne bojim se mraka. Nemam vremena za strah, jer umor je brži i baca me u san. Ne plaši me ni ta Tinina silueta koja bez riječi zapleše po sobi i promakne kroz okvir vrata, nestvarna u svojoj prozirnosti.
Nema to nikakve veze s mjestom na kojem je izgrađena naša zgrada. Kažu da je tu nekad davno bilo… ma, to su samo glupe gradske priče. Škiljim u tamu kroz jedno poluzatvoreno oko, mjerkam ples zavjesa i svjetlosne trake po zidu, tako to rade oni profesionalci u filmovima - istovremeno spavaju i ne spavaju. Oko dva ujutro, ili je možda bilo tri, budi me njezin glas iz daljine: Ljubaviiii! Trznem se, sjednem, pa ustanem, pa opet sjednem. Što je sad? Ona pita zašto je dozivam. Nisam te zvao, ljubavi, stvarno nisam. Ali jesi, uzvikuje, tu si bio na vratima, zvao si me imenom i onda nestao. Gomila crnog mraka između nas nešto krije? Ista sjenka prozivala je i nju i mene? Uz glasni podsmijeh odmahnem rukom i krenem glavom prema jastuku, ali mrak se ponovo zgusne u nešto drugo, pa šmugne iz okvira vrata prema stropu gdje ostane i gleda me. Predugo da bi bio samo običan mrak. Tina je vrisnula iz našeg kreveta, dotrčala do mene i pod dekom se zaklela da više nikada neće ostati sama u spavaćoj sobi. Nikada. Ne, ne, ne valja to.
Mislim da bi se i Tina složila da ovo nije nikakva horor priča. Obična iluzija na liniji između jave i sna. Hipnagogija, kažu psihoanalitičari. Dobro došla, hipnagogijo, rekao bi Salvador Dali, pa zorom iscrtao crno biće koje curi s ormara. Biip, biip, biip, biip. Vrata se ponovno zatvaraju, i nove ljuske što vire iz svojih odijela vješaju se po kukama na stropu. Ciiiinn. Podsjećamo, karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju. Jedino ljudsko u ovom tramvaju je zvuk cviljenja metala, i možda dječak nosa zalijepljenog uz hladno staklo, koji doziva mamu: Vidi, mama, žuti list! Mami preostaje jedino da se blago nasmiješi hineći da ga sluša, pa mu odmakne malenu glavu od prozora. Booong. Sljedeća je postaja… Trg bana Jelačića. Gradski tlocrt prošaran je žilama kojima migolje željezna zrnca na kotačima; crvena, plava, bijela, šarena… Venama tramvaji bez prestanka kolaju poput trombocita, nagomilaju se mjestimice po trgovima, pa opet krenu u svim smjerovima. Pored nas zaokreće u suprotnom smjeru potpuno ista, plava cijev, prepuna visećih ljudi. Kamo su krenuli? Mi upravo dolazimo odande. Kao da smo ispraznili jedan dio grada koji sad treba popuniti, kao da su oni ispraznili dio grada koji ćemo mi popuniti. Pretačemo se. Meso za meso. Kosti za kosti. Mi smo tamo upravo živjeli, a sada idemo raditi. Oni su tu radili i sad idu živjeti? Tina je tražila da napišem horor priču. Dakle, najbolje da se dosjetim stvari koje me plaše, odatle kreću strašne priče. Valjda.
Na trenutak me prestravi pomisao o tome kako smo se u ovakvim cijevima Tina i ja mogli mimoilaziti svakog jutra, cijeloga života, bez prilike da se ikada dodirnemo. Imao sam sreće, susreo sam je na sasvim drukčijem mjestu od ovoga, u malenom gradu bez tramvaja, tamo gdje se s prozora vidi sunce kako jutrom izlazi, a predvečer se izvrće u more. Koji je rok trajanja sreće? Što ako Tina sad jednostavno ode u nekom sasvim drugom smjeru? Da je cijev odnese. Da je netko odvede. Žmarci jeze projurili su mi kroz ruke, pa galopom niz leđa prema nogama. Ciiiinn. Podsjećamo, karta je valjana tek nakon registracije na za to predviđenom uređaju. Rastežu se harmonike među vagonima, škripuće okretna ploča, dok četiristo kilovata snage vuče tjelesa koja se naginju i ispravljaju, šute i osluškuju. Ciinn… Ako kartu kupujete kod vozača, ljubazno vas molimo, pripremite sitan novac. Zavaravajuće umilni ženski glas još uvijek jedini komunicira s nama, obješenima za plastične kuke. Hm, i nije to neka komunikacija dok gospođa zaštićena iza rešetkice zvučnika ne pokazuje nikakvu namjeru čuti i naš glas. A i što bismo joj mogli reći? Da smo se već toliko privikli na ovo futurističko simuliranje života, da nam je potpuno svejedno kako se zove sljedeća postaja? Da nam je potpuno svejedno kako se zovemo mi, koji smo ionako u onom tramvaju s kojim smo se upravo mimoišli, jer potpuno je svejedno tko ide prema kojem odredištu, važno je samo da se brojčano dopunimo na svakom od njih. Pliink… Zbog vaše sigurnosti tijekom i nakon signala na vratima nije dozvoljeno ulaziti i izlaziti iz vozila.
Znam, uskoro dolazi vrijeme kada će ove kuke na koje smo danas samo obješeni znati točno odredište kojem pripadamo, pa se na našoj postaji preobličiti u snažne hvataljke i iznijeti nas van. Čut će se zujanje kamere koja zumira prema čipu utisnutom u lijevo rame, zatim struganje metala po dugačkom utoru i na kraju odlučno škljocanje hvataljke koja se kači na leđa, kao ono u lunaparku, kad smo za novčić nespretno pokušavali izvući plišanu igračku iz prozirnog sanduka. Vani smo u tri poteza. Odatle ćemo krenuti u bilo kojem smjeru, nešto poput mravi u mravinjaku, ali za razliku od njih, nas će na odredištu dočekati nove kuke i postaviti nas na mjesto na koje pripadamo, a kuke su već odredile da tamo pripadamo. A nama će biti svejedno. Draga Tina, imamo horor. I ne, ne plašim se budućnosti koliko me strah vlastite ravnodušnosti življenja u njoj. Iako, to možda i nije priča o kojoj bih trebao pisati, jer ona se ionako već ispisuje sama, dok mi nemamo vremena za čitanje. Booong. Sljedeća je postaja…
O autoru
Autor je rođen 1962. u Splitu. Do sada je objavio tri romana: “Regija stranaca” (Hena com, 2016.), “Grimalda” (Naklada Ljevak, 2102.), za koji dobiva austrijsku književnu nagradu Steiermärkische Bank (u Austriji ga objavljuje izdavačka kuća Leykam, u Srbiji KR Rašić, a u Makedoniji Goten publishing) i “Ovdje fali ženska ruka“ (Naklada Ljevak, 2008.), koji ulazi u uži izbor VBZ-ova natječaja za neobjavljeni roman, za nagradu T-portala te je nominiran za nagradu Kiklop. Kratke priče i poezija objavljivane su mu u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Turskoj, Austriji, Njemačkoj, Makedoniji i na portalu svjetske književnosti Asymptote. Kao autor sudjelovao je na brojnim domaćim i međunarodnim književnim događanjima. Jedan je od osnivača projekta Writers in residence, pokretač i koproducent mjuzikla “Sarajevski krug”, a kao fotograf imao je samostalne izložbe u Beču, Grazu, Leipzigu i Splitu. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog društva pisaca (UO) i počasni član PEN Centra BiH
Što to rastura hrvatsku inteligenciju da ovako vole žlabrati? Za Irce znamo odavno – zobene pahuljice, Slovence heljdina kaša, Hrvate vjerovatno vegeta ili kornflex?