Kako sam dospio ovamo? Ja ću vam lagati, a vi maštajte. Tako to ide, zar ne?
Recimo da se radi o priči mojeg poznanika. Nitko je ne želi saslušati. Preskočit ću priče o njegovu mukotrpnom odrastanju. Neću vam pričati kako su ga zadirkivali zbog drugačijeg uvida u stvarnost. U skučenoj sredini u kojoj je odrastao nije bilo mjesta za različitosti. Bio si s njima ili protiv njih.
Stvari su mu se razjasnile za osamnaesti rođendan. Roditelji su mu, potaknuti valjda nekom simbolikom tog broja, odlučili priznati da je posvojen. Nisu znali tko su mu biološki roditelji jer su ga pronašli zamotanog u dekicu u hodniku svoje zgrade. Možda su ga mogli poštedjeti tih pojedinosti kad već nisu znali otkud dolazi. Ta spoznaja toliko ga je šokirala da se jedva mogao usredotočiti na prijamni ispit iz povijesti. Postao je opsjednut pitanjem tko su mu zapravo roditelji. Iščitavajući između redaka literaturu za prijamni, shvatio je što mu se zapravo dogodilo.
Oprostite, znam da sam rekao kako vas neću zamarati njegovim odrastanjem, ali u ovoj točki priče osjećam kako je ključno objasniti što sam mislio pod onime “drugačijeg uvida u stvarnost”. Čuo je glasove. Znam što ćete sad pomisliti. “Taj je totalno lud.” Ali, ako mi dopustite, ja bih ipak objasnio. Nisu to bili ljudski glasovi. Više kao neki tonovi. Znate, onakvi, kao na sintesajzeru. Kako je išao u glazbenu školu, nije mu ih bilo teško dešifrirati. Na njegovo oduševljenje, shvatio je da mu netko šalje poruke. S drugog planeta. Da, da, dobro ste čuli, s drugog planeta. Nemojte još odustati od priče. Strpite se još malo.
Uglavnom, nakon poduljeg proučavanja izvanzemaljskih tonova, uočio je pravilnosti u njihovu redoslijedu. Može se reći da je naučio njihovu abecedu. Sklepao je melodiju na svojem sintesajzeru i odsvirao je na školskoj priredbi. Svi su ga gledali kao da je poremećen. Naravno, oni nisu imali taj senzibilitet kako bi razumjeli uzvišenost njegova cilja. Htio je napraviti jedan međugalaktički susret. Njegova poruka izvanzemaljcima glasila je: “Dobro došli na Zemlju!” Čak je u melodiju uspio maestralno uklopiti i točan geografski položaj našeg planeta. No oni se nisu pojavili i plan mu je propao. Štoviše, “roditelji” su ga histeričnog, u suzama, morali iznijeti iz glazbene dvorane. Kad su uvidjeli da neće tako lako odustati od svoje teorije, odlučili su ga poslati nekom šarlatanu koji se nazivao liječnikom. Sjećam se kako se došaptavao s njegovim roditeljima. Sjećam se ozbiljnih izraza lica. Mjesec dana nije išao u školu. Ležao je prikovan za krevet. Majka mu je ulazila u sobu svakih šest sati kako bi mu dala neke tablete. Zvukovi su postepeno nestali, a priča o izvanzemaljcima ostala je blijeda uspomena. “Unormalio” se. Tako sam barem tad mislio. Sada znam da su ga hipnotizirali. Da postane poput njih.
Uglavnom, da se vratim na njegovu spoznaju. Sumerski zigurati bile su letjelice izvanzemaljaca. To možete provjeriti i sami. Samo uguglajte. Neće biti potrebe da vam objašnjavam kad vidite sliku. Nadalje, shvatio je da neće biti zadovoljni kad se vrate. Uvidio je da su ljudi postali previše tupi. Ne vide koliko su zastranili. Umjesto da koriste tehnologiju koja im je ostavljena unutar letjelica, oni su odlučili napraviti od njih nekakve hramove i klanjati se nepostojećim božanstvima. U njihovo ime radili su žrtve i priređivali orgije misleći da će im tako udovoljiti, a zapravo su samo udovoljavali svojim niskim porivima. Uvidio je kako se ništa se nije promijenilo do danas. Samo su nasilje i hedonizam postali globalni trend. Da su barem nastavili poštivati ta božanstva koja su izmislili, ali ne, i na njih su zaboravili. Ne boje se više kazne. A ta „božanstva“ promatraju nas i gledaju. Vratit će se i uništiti nas. Posijat će sjeme neke druge civilizacije i dati njoj priliku da se razvije u željenom smjeru. Sudnji dan se bliži. Stalno je to ponavljao, ali nitko ga nije slušao.
Počeo je polako sklapati slagalicu u glavi. Njegovi pravi roditelji bili su ispred svoga vremena. Oni bi razumjeli o čemu priča. Naime, osim stručne literature, počeo je proučavati i mitove kako bi bolje razumio tu iskonsku svijest ljudi ondašnjeg vremena. Naletio je na nešto zanimljivo. Učestalo se ponavljao motiv djeteta koje je moralo biti spašeno. Roditelji su ga puštali u košari niz rijeku kako bi ga sačuvali od prijetnje. Tako su i njega odlučili sakriti u mračni hodnik. Nemojte se čuditi. Uopće ne pretjeruje. Vlada zna da oni postoje, ali nastoje to zataškati. Odgovara im da stvari ostanu kakve jesu. Samo tako će oni ostati glavni. Kao neka polubožanstva kojima će se ljudi pokoravati. Pa vidite što su njemu učinili. Skoro je skrenuo. Smatrao je kako mu je dužnost prenijeti spoznaju svojih roditelja na druge ljude.
Postaje jasnije. Zar ne? I slušajte, molim vas, što je bilo dalje. Otišao je na prijamni ispit. Bio uvjeren da će profesor prihvatiti njegovu teoriju. Ugledan znanstvenik poput njega nije mogao zažmiriti na činjenice koje mu je iznio. On ga je, međutim, istjerao iz svojeg ureda vidno uzrujan. Probao mu se obratiti još nekoliko puta. Bez uspjeha.
Ne brinite se. Nije se pokolebao. Nastavio je odlaziti u sveučilišnu knjižnicu. Što je više proučavao, postajao je sigurniji u istinitost svoje teorije. Zvukovi s drugog planeta su se vratili. Govorili su mu da bude pripravan. Dolaze uskoro. One koji ih čuju odvest će sa sobom, a ostale potamaniti.
Sjedio je tako jedan dan u čitaonici. Studenti do njega razgovarali su glasno. Nije se mogao usredotočiti. Izašao je na hodnik. Počela mu je stizati nova poruka. Nije razumio što mu poručuju. Zvukovi su bili jači nego inače. Znao je da je došlo vrijeme. Zapjevao je na drevnom jeziku. Čini mi se da je bio sumerski. Bio je jako uvjerljiv. Upijali su svaku njegovu riječ. Gledali su ga hipnotizirano spremni slijediti ga kamo god krene. U taj čas na hodniku se pojavila knjižničarka. Prijekorno ga je pogledala i uperila prstom negdje iza njega. Okrenuo se. Pogledao u natpis na stupu – “Molimo za tišinu” – i srušio se. Čarolija se razbila. Okupljeni su se razišli i ostavili ga da leži na podu. Samo sam ja ostao. Pretvorio se u hrpu slova koja su ušla u mene.
I sad sam tu. Na drvenoj polici straga. Na dnu, prekriven ostalim neobjavljenim rukopisima. Čekam da me pronađu.
O autoru
Vladimir Papić rođen je 11. 12. 1981. u Beogradu. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Beogradu i Tel Avivu. Srednju ekonomsku školu završio je u Puli 2001. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost te povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli 2008. Živi u Puli i radi kao profesor hrvatskog jezika u osnovnoj školi. Tijekom rada u prosvjeti pokrenuo je radionice kreativnog pisanja. Objavio je zbirku kratkih priča “Navijam za tebe” (2017.) i roman “Iskupljeni princ” (2017.).
Stvarno, kako si brale dospio ovamo? Pa lijepo, kao i svi ostali - pao s Marsa u izvanzemaljskom ziguratu.