Iz vlažnog i tamnog haustora izašla je brzo razmazujući po rukama zaštitnu kremu za ruke broj 48 koja je kao deblji rezanac izlazila iz male ružičaste tubice. Čep je masnim prstima zavrtjela u smjeru kazaljke na satu, ukoso doduše, ali čvrsto kako sadržaj ne bi iscurio po jedinoj torbici koju je imala. Njezina svijetloplava haljina od umjetne svile s velikim crvenim makovima koju je sama šivala na ruke, prema kroju susjede Marije, podizala se preko koljena i zapletala u zračnoj struji koja se spuštala Opatičkom ulicom. Sina Marka ostavila je u školi, a malu kćer u vrtiću.
Krenula je na svoj uredski posao koji je dobila nakon što je završila školu pod brižnim okom internatskih časnih sestara. Oprostila im je što su je u vrijeme epidemije uši ošišale na ćelavo, što je nosila tuđe haljine i često bila u kazni. Važno je da je kruh u rukama. Točnije u torbi, dvije šnite onog polubijeloga od jučer, a u ladici radnoga stola čeka je flašica svinjske masti. Ljeti bi se tomu pridodao koji paradajz ili paprika, a zimi kiseli krastavac. Lagana hoda klizila je niz ulicu preko Dolca na Trg. Bila je zadovoljna. Rat je u Zagrebu bio mučan, od njega su prolazili trnci i danju i noću, a ona, dijete zagrebačkog predgrađa, sad je živjela u njegovu središtu s dvoje djece i čovjekom koji je bio otac njezine kćeri. Onog čovjeka otprije je zaboravila, nije bio dobar. Njezin ured bio je malen i dijelila ga je s još dvije računovotkinje. Osim manje pauze u kojoj bi na jučerašnji polubijeli kruh namazala tanki sloj svinjske masti i popila mlaku divku s više vode nego mlijeka, dan bi joj protekao u brojkama i razmišljanju što će kuhati kad se vrati kući i kako će s djecom provesti vrijeme u gornjogradskom parkiću. Marko je već došao iz škole i vozio se na trokolici po dvorištu. Ušla je u njihov manji dvosobni stan koji je gledao na dvorište, ne previše svijetao, namješten skromno, starinskim namještajem. Vidjevši da kćeri i oca joj još nema, otvori klimavi dupli prozor. Nekoliko se ljuskica stare, davno bijele boje u tom trenutku oljuštilo s prozorskog okvira i nestalo negdje u zraku.
– Kaj tata još nije došel?! – viknula je.
– Nisam ga videl, došel bu skoro – nehajno je odgovorio Marko ne podižući glavu.
Pitanje mu se činilo svakodnevno i automatsko.
Haljinu je zamijenila radnom kutom na kopčanje. Maramu je svezala oko glave kako joj kosa ne bi padala u oči ili slučajno koja vlas završila u ručku. Bit će to opet neki cušpajz. Nema veze, povrće je zdravo. Od mesa čovjek ima prejaku krv. Miris kelja, mrkve i krumpira širio se dvorištem, a kroz vlažan haustor izlazio na ulicu. Nije to bio neugodan miris niti je kome smetao u to vrijeme poslije Drugoga rata. Toplu hranu na žlicu jedva je nagurala u Marka jer je bio težak pri jelu.
Večernja zračna struja ponovno se spustila ulicom, no kćeri i oca još nije bilo. Cijelo je vrijeme mislila kako su se usput zaigrali i zaboravili na vrijeme. S Markom je obišla parkiće, spustila se na Trg, napravila krug do Vlaške i natrag.
U tamnom haustoru čekala su dva druga milicajca.
– Dobro veče, drugarice. Vi ste Ana? – čudnim ju je glasom upitao niži.
– Jesam. Kaj se dogodilo? – upitala je šireći oči koje su se automatski, i ne čuvši odgovor, zarosile.
Milicajac je iz džepa svoje uniforme izvukao zgužvani papir istrgnut iz narančaste bilježnice mekih korica sa zelenkastim linijama. Pružio ga je Ani koja je u nemjerljivom djeliću vremena problijedila, zadrhtala, vrisnula.
– Našli smo ga ispod mosta, u čarapi koju je uredno složio kao i ostalu odjeću, svoju i djetetovu.
O tome su pisale novine. Neki luđak bacio se u Savu i sa sobom u smrt odveo malodobnu kćer. U stanju neshvaćanja, neprihvaćanja i trajne svevremenske boli Ana je nastavila ono što se mora, živjeti. Novi čovjek koji je ušao u njezin život bio je novinar uglednoga lista. Godinama je pokušavao saznati što se dogodilo s djevojčicom i ocem jer tijela nikada nisu pronađena. Iz Interpola je stigla informacija da je u vrijeme njihova nestanka čovjek slična opisa s tada četiri-pet godina starom djevojčicom zatražio azil u Danskoj. Navodno kao politički nepodoban komunističkom režimu iako se kasnije pokazalo da taj dio priče nije pio vodu. Nedugo zatim njihov identitet je potvrđen, živi su. Zašto je čovjek to učinio sebi, ženi i djetetu, nikad nije otkriveno.
Žena odrasla u Danskoj slutila je kako žena, koju je tata tamo upoznao, nije njezina prava mama, a svoju je sumnju i potvrdila. S Anom je više puta razgovarala, i to na lošem njemačkom, no ona riječ koju je jedna željela čuti, a druga izgovoriti ipak nikada nije zatitrala u prostoru između telefonskih slušalica. Vrijeme je prolazilo kao što to uvijek neumorno radi, baš hoće, baš želi i baš bezobrazno ide, naprijed. Ana je ostala u vremenu koje nije išlo naprijed čekajući priliku da bar jednom vidi svoju kćer. I kada su moderne tehnologije ubrzale komunikaciju, dogovorile su da će ona doputovati iz Danske jer Anu su stisle godine i bolesti. Ljeto, bit će to u ljeto. Čistilo se po kući, kupovale neke nove sitnice, veselilo u srcu. Telefon je u njihovoj kući zvonio stalno, onako kako i treba u kući novinara koji je uvijek u toku. Ništa nije bilo zbunjujuće ni kada je zazvonio opet, bezbrojni put toga dana. Čovjek s druge strane predstavio se kao muž Anine kćeri i na nekoj varijanti engleskoga izustio kako ona neće doći u Zagreb iako je silno željela. Prekjučer je umrla, karcinom dojke s kojim se godinama borila. Novinar i shrvani čovjek s druge strane izmijenili su nekoliko rečenica. Teška starinska bakelitna slušalica spustila se u svoje utore na dva gumbića koja su napravili “klik”. Pokušao je Ani reći, objasniti, ali što se tu ima reći, a još manje objašnjavati. Ponovio se trenutak vremena u kojem je problijedjela, zadrhtala i zavrisnula.
Nekoliko godina kasnije moje je tijelo skrivalo dijete. Djevojčicu koja se trebala roditi odlučili smo nazvati Renata. Značenje toga imena u ovome novome ratu za nas je bio posebno, značilo je ponovno rođena, preporođena. Moja mama i njezina mama, što će reći moja baka koja je Ani bila sestra, uvjeravale su nas da to ime djetetu nikako ne smijemo dati. Tako se zvala nestala, umrla i nikad zaboravljena djevojčica, teti će to biti preteško. A voljela sam tetu, njezinu spontanost, način na koji mi je uvijek “držala štangu”, pomagala u mojim modnim ispadima i luckastim avanturama. Voljela sam je jer je zbog mene praznila bocu Čarlija i puštala me da se bosonoga špricam s djecom na ulici. Zato sam morala odlučiti o imenu svoje kćeri. Nisam odustala od ponovno rođene. Tek kad se rodila, teta je saznala njezino ime. Kažu da je plakala. Ja je takvu nisam vidjela. Sjećam se samo kako je uživala igrajući se s njome kad je porasla, kako joj je pričala one iste priče i mazala noktiće lakom boje fuksije. Izgovarala je njeno ime veselo i bez boli, u svojim već starijim danima, preporođena.
O autorici
Rođena je 1971. godine u Neuenburgu, SR Njemačka. U Zagrebu je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kroatistiku i hungarologiju.
Učiteljica je hrvatskoga jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi.
Lijep primjer pokušaja da se zanimljiv tekst iz kojeg bi se svakako mogao izroditi jedan solidan i ozbiljan roman (ili čak scenarij za film) nazove kratkom pričom. Dakle, kao sinopsis, ovo bi moglo proći no daleko je to od priče - jednostavno, previše je tu utrpano podataka u tako malo prostora.