Riječ je o jednoj ljubavnoj priči, kako sam ju čuo, tako vam i prenosim, između dvoje mladih, djevojke imena Ana i mladića, mislim da mu je bilo ime Berto, a možda i nije, ali ćemo ga tako nazvati da bi priča mogla krenuti dalje. Berto je bio običan mladić, ali je imao jednu ne baš običnu strast; volio je, obožavao je svirati usnu harmoniku.
Već je odmalena hodao okolo s usnom harmonikom u džepu i, kad god je bila prigoda, bilo u parku na klupi ili na plaži, u predahu od igranja malog nogometa na pijesku, vadio bi malenu harmoniku što mu je otac kupio i pokušavao svirati. Ispočetka nije baš išlo, kasnije sve bolje pa je stekao nadimak, koji mu je imponirao Organić Berto! Na lokalnom dijalektu, to je značilo mala harmonika, upravo „harmonikica“. Kad se zamomčio, već je njegova svirka bila vrlo dobra, a on je mogao odsvirati gotovo sve što bi čuo. No, najviše je svirao blues i to po uzoru na svog idola Sonnyja Boya Williamsona. Sad je već bio tražen i na zabavama i okupljanjima, a nadimak Berto Organić sad je imao sasvim drugi, pozitivan značaj, bila je to pohvala, a ne, kao nekad, pokuda, njegovoj vještini. S uspjehom došla je i njegova popularnost kod djevojaka. Mnoge su ga zagledale, neke se i nabacilvale, ali je on svoje srce poklonio nježnoj plavuši Ani u koju je bio zaljubljen još u osnovnoj školi, on debeljuco s harmonikom u džepu prekrojenih očevih hlača koje je morao pridržavati da mu ne spuznu i, o sramote, u bakinim crnim gumenim papučama!
To je sve bilo prošlo, sad je bio zgodan i atletski građen momak, pomalo nehajna ponašanja, danas bi rekli „cool“, rado viđen u društvu. Ana se od njega nije odvajala i svi su znali da je to ono, ljubav zauvijek. Smetalo mu je samo što je Ana često tražila da joj kaže koliko je voli. Gotovo svakog dana je morao ponavljati da je voli više nego Sunce, Mjesec i zvijezdu Danicu zajedno, više nego svoju Blues river harp harmoniku, više nego Svetog Eustahija Brzića (ovo je on smislio!), više…
Naposljetku mu to i nije više bilo zabavno. Jednog dana, sjedili su na obali kad ga je ona ritualno i zapovjednim tonom upitala: „‘Ajde sad reci, reci mi opet koliko me voliš, ali samo iskreno, ‘ajde!“ On je šutio, a kad je ona stala navaljivati, zagleda se u njezine svijetle, plave oči i reče: „Misliš, onako, baš iskreno?!“ Ona potvrdi, očekujući uobičajenu tiradu koja – nije uslijedila. „Ok, onda poslušaj. Bio jedan mladić koji je još kao dijete čuo svirku klavira iz susjedove kuće i ostao zatravljen! Ti su mu se zvuci činili nekom rajskom muzikom, baš je tako mislio: ako ima raja onda bi u njemu morala svirati ovakva muzika.
Poslije je doznao da je to bio 5. koncert za klavir nekog Beethovena, a ne baš korektno, svirala ga je, pokušavala svirati susjedova kći Marica. Nije ga oduševila muzika toliko koliko zvuk tog instrumenta. Kod kuće se otac, za radničkim ručkom, nasmijao kad ga je zamolio da mu kupi klavir. Ništa nije rekao, samo se nasmijao grohotom. Sutradan je sin na jastuku svog kreveta našao malu crvenu kutijicu s natpisom HOHNER i u njoj malu usnu harmoniku, prvu u svom životu.” Nakon kratke šutnje, Berto je svojoj Ani rekao: “Ti si sve što imam, sve što volim. Ti si moja usna harmonika. Kužiš?!“ Ana je kimnula, šutjela i uzela ga za ruku. Zatim ju je otpratio doma, na rastanku poljubio kao i uvijek i zaželio joj laku noć. On je otišao u Jazzy-bar na svirku sa svojim Big River sastavom.
Dani su tekli poput lijene rijeke i bili i dalje topli i slični ako već ne i isti, kako je Ana, s tračkom ironije u plavom oku, običavala govoriti. No, Berto je osjećao da nisu isti, kao da je nešto zastrlo nebeskoplavi Anin pogled. „Kao da nema više onog začina, kao da je šugo bez onog…“ mislio je Berto, ali bi ubrzo odagnao takve misli, spreman pripisati ih vlastitom nezadovoljstvu; nije uspio izdati CD s popularnim napjevima u blues izdanju. Ali, Anine oči, kad ga je gledala, nisu više bile onako nebeskoplave, kao da je u njima bilo neke melankolije, kao da su gledale nekog kog nisu vidjele.
No, jednog dana su joj oči ponovno bile nebeski v. Berto se razveseli, navikao na tu boju i pomisli: „To je opet ona moja stara Ana.” A tog dana, Ana se pojavila zadnji put na njihovu uobičajenom mjestu, na kom su se godinama sastajali: „Znaš, upoznala sam jednog saksofonista. Kad on puhne u svoj saks, zaigra sve u meni kao nekad kad si ti znao zasvirati u svoju hohnericu. Sve se u meni giba i treperi. Kao nekad.“ I, otišla je. Zauvijek, znao je Berto. I, dok mu je srce krvarilo, puhnuo je u svoju harmoniku. Nekoliko mjeseci kasnije, iz tih je zvukova očajnika nastala njegova „Blues za moju bivšu“. Prošlo je otad prilično vremena, Ana je i dalje bila sa saksofonistom iako je treperenja bilo sve manje, kako to i uči majka priroda.
Jednog je dana saksofonist, u međuvremenu i Anin suprug, rekao: „Vodim te večeras na izuzetan koncert. Nastupa čovjek koji se proslavio s najmanjim instrumentom koji možeš zamisliti. Njegova je slava prešla granice naše male države. Snimio je CD za Columbiju i Deutsche Gramofon Gesellschaft. I svira sve, baš sve, od klasika pa do folka, a koncert završava pravim biserom bluesa u stilu Delta bluzera. Ta ga je melodija, uostalom, i učinila svjetski poznatim, a naziv joj je ‘Blues za moju bivšu’, čula si je, zar ne, puštaju je na YouToubeu, po komercijalnim stanicama pa čak i na državnoj TV! Prometnuo se u jednog od najboljih jazz i blues pijanista! To moramo vidjeti!” Ana je odgovorila: „Nemam pojma, ne slušam više muziku tog tipa, a što se koncerta tiče, nažalost, neću moći, upravo sam uzela dva Normabela, boli me glava, moj klasični PMS sindrom, žao mi je.“ Je li bila iskrena?!•
O autoru
Željko Maurović profesor je humanističkih predmeta, književnik s objavljene četiri zbirke priča, nagrađivan, a jednom ga je nagradio i VL (druga nagrada). Sudionik je više domaćih i stranih skupova, dobitnik Donacije Zagrebačke banke, trenutačno (i trajno) u mirovini.
Dobra priča.