Dragi F.,
nadam se da si dobro i da ti njemački zrak godi. Tvoja odsutnost se svakim danom sve više osjeća. Bolnica ti još uvijek nije našla zamjenu (niti će ikada naći liječnika kao što si ti, ali moje mišljenje, uostalom, i znaš). Znam da si sada u drugoj okolini i imaš nove izazove koje trebaš savladati, zato mi nemoj zamjeriti što te opterećujem stvarima koje si namjerno ostavio iza sebe. Baš kao što si pretpostavio, čini se da nam s plaćama nešto ne štima. Prošli mjesec odradio sam povećan broj dežurstava i prekovremenih sati (ni sam ne znam otkud mi toliko snage), ali plaća mi se nije proporcionalno povećala. Pokušat ću saznati o čemu se radi (dugujem to i tebi).
Iskreno, nemam volje kopati po tome i gnjaviti se s računalima koja sada obavljaju sve birokratske poslove. Ipak, čim nešto saznam, javim.
Veliki pozdrav, R.
Dragi F.,
drago mi je da si se tako dobro snašao. Prema onome što si napisao, brzina tvog napredovanja je neupitna. Nevjerojatno je kako se čovjek u uređen sustav može brzo uklopiti, dok se na onaj suprotni nikad ne navikne. Možeš čekati povoljan trenutak da pobjegneš ili pokušati nešto promijeniti. Nadaš se rezultatu, no bez obzira na strpljenje, taj rezultat nikad ne dočekaš. Ili se jednostavno navikneš i nastaviš sa životom.
Tvoje „svejedno mi je“ i „boli me ona stvar“ za stvari koje se događaju u bolnici protumačit ću tako da ću ti ipak pisati o svim novostima.
Dobio sam isplatnu listu za prošli mjesec i proučio je. To je stvarno analitički posao! Jesi li ti ikad ČITAO te liste? Sve zasluge, prava i obveze su sažete na dva lista papira za samo jedan mjesec rada. Trebalo mi je dugo da shvatim što uopće tražim. Nije ni čudo da taj posao obavlja računalo! Na kraju se kod obračuna spominje Pravilnik i članak 5. stavak 3.. Kako ništa nisam shvatio iz te dostavljene liste, tražit ću Pravilnik od računala RAZ, koje je potpisalo listu, pa će mi stvari valjda postati jasnije.
Pozdrav, R.
Dragi F.,
kako si? U bolnici je kaos. Svi se gušimo od posla i tražimo malo zraka samo da čujemo svoje misli. Ne sjećam se kada sam zadnji put sjeo i pojeo ručak. Dežuran sam i vikendima tako da ne mogu planinariti.
Kad imam slobodne dane, mobitel je uz mene u slučaju da nekome od kolega zatreba moja pomoć. Nedostaje nam ljudi. Ova zima je tako blaga kao da je svu pažnju usmjerila negdje drugdje i čini se da joj je svejedno koliko će srca prestati kucati. Sve odiše nekom zabrinutošću i težinom. Ili se ja tako osjećam jer nisam uspio doći do Pravilnika i odgovora. Razlog: Računalo RAZ nema Pravilnik.
Kad mi je računalo IUS.PLAT dostavilo isplatne liste, pokušao sam od njega dobiti Pravilnik. Citiram ti odgovor:
"Poštovani dr. R., za sva pitanja oko Pravilnika morat ćete se obratiti direktno računalu IUS (pravni odjel) jer je ono nadležno za davanje tražene informacije. Naš odjel IUS.PLAT isključivo je nadležan za isplatu plaća. Za sva daljnja pitanja stojimo Vam na raspolaganju. S poštovanjem.“
Od računala IUS dobio sam odgovor kako Pravilnik ne šalju pisanim putem i da mogu doći kod njih osobno provjeriti sve što me zanima. Onda sam se sjetio da sam zaboravio pitati za adresu pa sam im ponovno poslao upit, ali odgovor nisam dobio!
Čemu pravni odjel – računalo IUS koje ne odgovara na službeni upit svojih zaposlenika!? Ništa! Šutnja. Raspitivao sam se malo kod kolega gdje bi moglo biti to računalo, ali nitko ne zna. Svi sliježu ramenima i klimaju glavom kao u bunilu. Kolege me izbjegavaju svaki put kad im se približim i pitam za plaću ili Pravilnik, a radi se i o njihovim plaćama! Postao sam persona non grata! Nitko ne želi pričati sa mnom o tome. Nitko se ne želi miješati, nitko se ne želi nikome zamjeriti.
Koliko računalima uopće može biti teško poslati Pravilnik ili odgovoriti na upit? Nije li njihov posao da nama – LJUDSKIM BIĆIMA olakšaju posao?
Životne situacije već odražavaju nered ljudske nesavršenosti – koja je onda svrha računala ako nema međusobne suradnje?
I sam znaš da bolnice kopne bez ljudskog entuzijazma. Pokušavam shvatiti što se događa.
Pozdrav, R.
Dragi F.,
nisam znao da i u Njemačkoj birokratske poslove obavljaju računala. Svi sustavi valjda jednako funkcioniraju.
Imam novosti!
Jučer mi je jedan mladi tehničar gurnuo u ruke pismo izvjesnog odvjetnika Lavića koje kruži bolnicom. U tom su pismu detaljno objašnjene sve nepravilnosti koje se, prema njegovim tvrdnjama, događaju u zadnje četiri godine (otkad su računala preuzela obračune) kod isplata plaća. Ispada da, kad god radimo prekovremeno i popunimo svoju mjesečnu satnicu prekovremenog rada, prestaju nam se obračunavati svi dodaci na koje imamo pravo – otežani uvjeti rada, dodaci itd. – što dovodi do umanjenja plaće. Nepravilnost je poznata Ministarstvu, ali plaće se i dalje nastavljaju pogrešno obračunavati.
"Preostaje jedino sudski postupak", naveo je Lavić. "Nepravilnost" je uzrokovala manjak usporediv iznosu između moje šestomjesečne i jednogodišnje plaće. Zamisli koliki je ukupan iznos uskraćen svim zaposlenicima koji rade u dežurstvima! Vrti mi se u glavi.
Jesu li računala kriva za tu pogrešku? Kako je moguće da Ministarstvo ništa ne poduzima? Moram li doista na sud protiv svog poslodavca? Ako da, kako nastaviti raditi ne riskirajući otkaz? Cijela ova priča siše mi prisebnost.R.
Dragi F.,
pretpostavljam da si zaposlen kada mi više ne pišeš.
Svejedno želim s tobom podijeliti kako sutra imam sastanak s glavnim računalom PRIM.DRSCo i znam adresu na kojoj se trebam pojaviti!
Moje oštro pismo glavnom računalu ipak je nešto pokrenulo!
Javim kako je bilo. R.
Dragi F.,
primaš li moja pisma?
Oprosti ako sam te opteretio, jednostavno nemam s kime ovo podijeliti, osim s tobom kojeg se ovo zapravo više i ne tiče.
Jučer, dok sam u praznom predsoblju 15 minuta čekao da me glavno računalo primi na razgovor, jedino o čemu sam razmišljao jest na koji način razgovarati s računalom.
Minute su sablasno tiho plazile zidovima predsoblja, sve dok pred samo otvaranje vrata nije
počela svirati Sabotage od Beastie Boysa. Sjećaš se te pjesme?
Nećeš vjerovati, ali glavno računalo PRIM.DRSCo je čovjek! Čovjek obučen u skupo odijelo s opreznim osmijehom i mlakim stiskom ruke. Moje šokirano lice (dok je pjesma i dalje neobično glasno svirala) nije ga omelo da mi bez uvoda izloži ono što ću ti (dok mi je još svježe u pamćenju) pokušati što vjernije prenijeti:
"Dr. R., mi računala, iako izgledamo kao ljudi, nismo ljudi. Kao računala, radimo isključivo posao za koji smo programirani. Nemamo sustav vjerovanja ni ono što vi ljudi zovete ‘duša’. Naravno da znam značenje riječi pravda, nepravda, koje ste naveli u svome pismu, ali uz njih ne vežem nikakve osjećaje.
Ja samo radim svoj posao, kao što to rade i ostala računala. Moj posao je da upravljam svim računalima prema nalozima koje dobivam od Ministarstva. Odgovorit ću Vam na Vaše zadnje pitanje; naravno da možete pokrenuti sudski postupak. To je Vaše pravo!"
Pjesma mi je bubnjala u glavi cijelim putem dok sam se kao pijanac vraćao natrag do bolnice. Možda sam je umislio.
F., naš svijet je kaljuža – nekako se moramo izvući iz nje ili će nas progutati.
Želim ti svako dobro.
Tvoj prijatelj i kolega R.
Ako distopijska priča ne potakne čitatelja da zgrabi 9x19mm Luger, puca po selu i zadnji metak spraši sebi u glavu, onda je bome riječ o pretencioznom džandranju.