I tako se ja sastojim od sebe same.
To znači od jogurta, kruha s putrom, izležavanja u krevetu, šetnje do omiljenog kafića, kave s Elenom. Slobode. Nisam ni grudnjak obukla, ne vidi se. Japanke su na nogama. Šminku ne upotrebljavam. Život je fantastičan. Treba imati krov nad glavom i vječna 24 stupnja u zraku. Zdrava crijeva, dobar vid.
Sve to imam.
Obožavam biti sretna.
Nisam rekla glupa.
Sjedim i pričam o svojoj prabaki. Zofka se zvala. Htjela je mnogo toga, učinila je mnogo toga i napokon izgorjela.
Kažu da smo zbir naših iskustava i zaključaka, hrane koju jedemo, svega što pročitamo, vidimo, osjetimo, doživimo.
Ups.
Ima istine u tome. Prelistavam novine, Plenković, Putin, tornado, Lidija Bačić u najmanjem kostimu na svijetu, srčani udar poznatog pjevača, poskupljenje energenata, novi val epidemije, skuplja kava, pizza sto kuna, inflacija. Bog te, što ću od toga upiti u sebe?
Ide mi na živce što ovisim o drugima. O konstelaciji stvari. Politici. Jajnicima. Bateriji u laptopu. Vremenskoj prognozi.
Ni po noći nisam sasvim slobodna. Kakav je to način? Oko tri se budim i idem na zahod. Bosa. Volim ljeto.
Ostarjela sam. Lice mi se ovjesilo pa neupućeni misle da sam tužna. Nisam. Još uvijek sam buntovna. Ali u sebi. Izvana ljupka. Molim i hvala su moje uobičajene riječi. I upitno: Kako si?, sa zanimanjem.
Ali kad se vratim kući iz kupovine: pola kruha, jogurti, kulen, krumpiri, grožđe, blitva i smokve, opsujem jer mi se vrećica usjekla u dlan. Mrzim kolica za hranu. Kupila sam ih, ali ih mrzim. Stoje u ostavi i bulje u mene kad god se odlučim ići na tržnicu.
Jednom kad ih uzmem, bit će to totalni poraz. Volim se bildati vrećicama. Odavno sam se ispisala iz teretane.
Šteta.
Opet pomislim na prabaku Zofku. Bila je feministkinja. Pametna, svojeglava i krvava ispod kože. Stalno je čeznula da bude slobodna.
Potreba za slobodom je potreba za božanskim, zar nije? Kad zrelo razmislim. Moći biti sam. Vladati sobom, a opet zahtijevati da budeš svoja. Pripitomiti se samo kad moraš ili je praktično.
Gledam se u ogledalu. Sve sam obavila, djecu, unuke, profesiju. Ne moram ništa više. Jesi li bila na mamografiji, pitaju me. Na kontroli vida? Ha, nisam, kupujem naočale u DM-u. Kad mi postane oštro, to je prava dioptrija. A kakav ti je kolesterol? Ne znam ni izgovoriti tu riječ, a kamoli znati nešto pobliže o njoj. I tako o svemu. Imam svoje mišljenje, ne paničarim. Ne znam zapravo što je zdrav život. Ali ne cugam, čak i ne pušim, a u jedanaest navečer spavam takozvanim mrtvačkim snom, kao da me netko udario maljem po glavi.
Briga me.
Stanje u ogledalu je zadovoljavajuće. Nokte bi trebalo namazati lakom, ali je dosadno. Kao i svi poslovi vezani uz održavanje ljepote. Ili smanjivanja ružnoće. Voljeti sebe. Ima li teže misije?
To se uči.
Zaludu sam završila dva faksa kad me ipak podsvjesno muči to što me ne uzrujava izležavanje i nedostatak ambicije. Prođe i po pet sati da poput morske krave ležim izvrnuta na stijeni bez ikakvih misli. Ali onda nahrupi grižnja savjesti sa svom artiljerijom.
Uzimam lak za nokte u ruke. Inače, stopala su mi nešto najružnije na ljudskom tijelu. Do pete godine su, hajde, okej. Ipak, najmilija obuća su mi japanke. Nema veze što ogoljujem te duguljaste prste, grčko stopalo kažu. Jer biti bos je sloboda. Ipak, u neko doba narastu čukljevi. Postaneš kljast. Koža postane krta. Zubi promijene boju. Pokreti se uspore.
Napadne te ravnodušnost.
Privikneš se na tuđe smrti.
Na groznu glazbu na čiji prvi takt ipak zatvaraš prozore.
Svejedno, nije ti jasno zašto bi ikada išta trebalo biti teško? Ubija te pomisao da se stalno moraš truditi i biti nasmiješena.
A opet, čemu život shvaćati ozbiljno?
Pogotovo tipove i sustav koji ti radi o glavi. Treba slušati vremensku prognozu i skloniti se od kiše na vrijeme. Sve si obavila, srce malo, ne uzrujavaj se.
Zvone crkvena zvona.
Ništa više ne moraš.
A ipak. Treba imati para za to nemoranje. Inače, o novcima se šuti. Kao važni su, ali nije primjereno o njima govoriti. Nismo materijalisti. Ma nemoj.
Nego što?
Tko će platiti kavu?
Volimo kad je besplatno. Džabe. Pričaj što god hoćeš, veseli te. Moj prijatelj kupio je sto konzervi graha jer se priprema za nestašicu. Ostava mu je puna WC papira. U džepu mu zveckaju zlatnici. Sanjari o ženi koja ga neće previše koštati. Zato i je stari dečko. Kad mu to kažem, uvrijedi se.
Elena nikada ne ostavlja napojnicu i zna u svakom trenutku vrijednost dolara, eura, švicarskog franka i konvertibilne marke. Pliva u financijama kao riba u vodi.
Sve smo to sami izabrali, tako kažu. Malo-pomalo. Rečenicu po rečenicu, misao po misao.
Umirovljenici vire iz kanta za smeće. Šute zaliveni. Pomireni s budućnošću kao s dijagnozom raka gušterače. Još godinu-dvije, pa onda i tako odlaze u nebo. Možda tamo postoji puni pansion. A ne ova zajebancija sa skupljanjem plastičnih boca.
Opet sam legla.
Treba voljeti sebe.
Na različite načine. E, sad, nije to baš ni tako lagano. Prolaznost nas čini osjetljivima. Previše misli se nagomilalo kao otpad po gradskim ulicama. Svatko je ostavio neki znak. Ali što to ima veze sa mnom?
Lak se osušio.
Fotografije iz mobitela treba izbrisati. Memorija se prepunila. Kvragu. Zašto ne postoji nešto što je vječno? Barem donekle. U ljudskom smislu, možda, samo stotinjak godina. Od okusa marelice do mirisa trave. Od zaključka do navike. Ali sve se mijenja. Sa svakim novim saznanjem promijeni se i razmišljanje. Treba to izdržati. Poput pretrpanih skladišta reciklirane garderobe koja se nije rasprodala u sezoni. Počistiti. Pa onda ponovno pronaći. Tako je i s istinom. Zagubi se, pa se pojavi. Stara haljina postane nova haljina. Gledaš je drukčijim očima.
Ništa se ne zna unaprijed.
Uglavnom.
Od rezultata nogometne utakmice do okusa susjedine pite.
A ipak, sasvim sam bezbrižna. Kad je ljeto, bezbrižna sam. Sve se nekako riješi tada samo od sebe.
Odlučujem jedino o lakiranju noktiju, hoću li piti kavu u Al Pontu ili neću, otići pješice na kupalište ili ostati na prvoj plaži do koje stignem.
Ili baciti se u luci između dvije lađe da se malo osvježim. Voljeti sebe.
To se uči. Ponavljam lekciju. Svaki dan ispočetka.
Slušam tipove koji govore kako moramo stezati kaiš i ravnomjerno podnijeti teret krize, plaše nas eurima i zakonima, a ako pak odeš u Irsku, Njemačku ili na Mars, nema te – tamo daleko ćeš rintati u bijelome svijetu i spavati u zajedničkoj sobi s isto takvim luzerima.
Lova je važna, rekla sam ti.
Ma nemoj.
Vijesti me žele pojesti, informacije o užasima svih vrsta, poskupljenjima, ludilima i ubojstvima. E, nećeš. Netko se debelo trudi da od svijeta napravi horor.
Ali to me ne zanima. Toplo je i bosa sam. Vode još ima, sunce sja.
Namazala sam nokte.
Dok je ljeta, nema zime.
Nisam luda da se uzrujavam. Znam da me se hoće staviti u krletku straha i užasa. Svaki dan ispočetka.
Jesi li čula vijesti?
Nisam. Ili jesam. Ali ljeto je. Preživjet ću.
Život me hoće oneraspoložiti. Trudi se iz petnih žila. Ne dam se. Krema za sunce. Najavljuju paklenske vrućine. Majmunske boginje. Mutirajuće viruse, dvocifrenu inflaciju, a ja razmišljam jesam li ponijela druge kupaće gaće kako bih ih tamo na plaži mijenjala. Voljeti sebe. Treba to umjeti.
Vau, zalaje pas.
Vau, odgovorim. On me gleda u čudu. Mahnem mu s prozora. Ima vremena. Još sam čitav mjesec na moru.
Vau-vau, zalajem.
Pas me gleda s čuđenjem.
Nije čuo poslovicu: Psi laju, a karavane prolaze...