Tko će znati zbog čega se Robert tog jesenjeg predvečerja sam zaputio u šetnju. I ne sjeća se kada se zadnji put posvađao s Anom pa je doista čudno da toga dana nije otišla s njim u šetnju. Možda je bila na kavi s prijateljicom. A možda je on toga dana jednostavno želio biti sam. Ili je to možda željela ona. Ili je sve jednostavno bio slučaj.
Hodao je istom onom rutom kuda bi njih dvoje šetali kada bi se zaputili u svoje redovite duge šetnje brzim hodom. Redovito bi se zaustavio pored zida s osmrtnicama. On, a ne ona. Nije se mogao sjetiti otkad mu je to ušlo u naviku. Vjerojatno nakon što je navršio četrdesetu. Ovoga puta na zidu ugleda Davida. Gledao ga je hladnim pogledom punim samopouzdanja. Bio je mlađi od vremena kada se bijahu upoznali.
Ožalošćeni: supruga Maja, sin Jure, majka Blanka i sestra Marija. Nema triju kćeri iz prvoga braka. Izgleda da ni smrt nije mogla rifrešati Davidov bivši život.
Robert osjeća kako ga probija hladan znoj. David još nije smio umrijeti. Bar još pet-šest godina. Ovako se njihov slučajan ratni susret pretvara u slučaj. Što je stariji, sve manje vjeruje u slučajeve. Sprovod je sutra. Mora otići jer ga je volio. Kao što je i David volio njega. Iako nisu bili prijatelji.
Odmiče se od zida s osmrtnicama i nesvjesno korača prema Davidovu stanu. Neće čekati sutra. U trenu je pred vratima. Nekoliko trenutaka nakon što pozvoni vrata mu otvara lijepa, sredovječna crnka, prilično očuvane figure. Maja.
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Oprostite... ja sam Robert, Davidov prijatelj – svjesno izgovara laž.
Ne sjeća ga se. Dok pravi grimasu koja bi trebala značiti osmijeh, čini mu se da su joj oči otečene od plača. Pruža joj ruku i šaptom izgovara sućut. Lijepo miriše, a dlan joj je vlažan kao i njegov. Nimalo ga ne podsjeća na Maju koju je David devedesettreće ili devedesetčetvrte doveo na teren da bi usred ratne zone s njom proveo noć. Za to vrijeme njegova žena kod kuće se brinula o njihove tri kćeri. Nije bila lijepa poput Maje, a iz godine u godinu bivala je sve deblja. Tako je bar, bez ustezanja, svima govorio David, opravdavajući valjda time preljub koji je u to vrijeme sve manje skrivao.
Robert ulazi u stan u nadi da će mu Maja pružiti utjehu. Ona njemu, a ne on njoj. Izgleda da u stanu nema nikoga. Ni Jure. Je li i to slučajno? Brine ga to što ga nije prepoznala. Nije valjda toliko ostario? To mu dosad još nitko nije rekao. Zbog licemjerja ili se doista još uvijek dobro drži? Nudi mu da sjedne i popije nešto. Prihvaća oboje. Gleda u nju. Promijenila se. Više nije vrckava Davidova ljubavnica koja vara muža pomorca s kojim nema djece. Govori joj da su David i on ratni drugovi.
– Aha... Bili ste s njim od početka...?
Osjeća nelagodu.
– Pa ne baš od početka. David je bio moj zapovjednik devedesettreće i četvrte.
Oprezno je pita je li David od čega bolovao, a ona se doima zbunjenom.
– Ne, nije bio bolestan. Poginuo je – odgovara suho, gledajući kroz prozor u daljinu.
Osjeća kako ga ovo još više boli od same spoznaje da Davida više nema. Ako je poginuo, znači da nije morao umrijeti.
– Ja sam kriva za njegovu smrt. Te večeri smo se posvađali. Onako, bezveze. Ako ste u braku, znate i sami kako se najčešće muž i žena posvađaju. Bez razloga.
Podigne visoko obrve, pa se prvi put zagleda Robertu ravno u oči. On bez riječi kimne.
– I ne sjećam se. Porječkali smo se zbog neke gluposti, a njemu se te večeri nije dalo svađati. Samo je bez riječi ustao od stola i otišao. Mislila sam da je otišao spavati, ali nije. Odlučio je da će, u znak ljutnje na mene, tu noć provesti na našoj maloj jedrilici koja je bila usidrena tu u blizini.
Maja odmjeri rukom u nepoznatom smjeru.
– Kako je nedavno zahladilo, stavio je, nažalost, tamo neku nesretnu grijalicu. Dok je spavao, grijalica je izazvala požar, a kad se probudio, već je bilo kasno. Pokušao je iskočiti kroz jedan prozorčić, jer je plamen već zahvatio vrata kabine. Zaglavio se. Izgorjeli su i on i jedrilica.
Zaplače, a Robert pomisli kako je uvijek slutio da će David s ovoga svijeta otići na neki apsurdan način. Sada je sebe vidio u nastavku apsurdne priče koju je kreirao slučaj. Iako je znao da ni jedan rat nije slučajan.
Nakon što još neko vrijeme žali za Davidom, žena počinje žaliti sebe. Uvijek je ovisila o njemu, i dok je bio aktivan u Službi, a i kasnije kada je otišao u penziju. Da, mirovina operativnog agenta tajne vojne službe bila je posve dovoljna za njihovu obitelj, ali sada ne zna što će.
– Imat ću pravo na njegovu mirovinu, ali možete misliti kolika može biti mirovina mrtvoga čovjeka. Jure trenutačno radi kao automehaničar kod nekog privatnika i nikad ne znaš kada može ostati bez posla.
Pažljivo ju je slušao dok je o sebi govorila kao o nemoćnoj starici, a ne ženi koja je tek napunila pedeset.
– A i ovaj stan je još pod kreditom... – izusti pa objema rukama zamaše sebi iznad glave.
Učini mu se da je na trenutak izgubio sluh i prestao disati. Osjeti snažan grč u želucu i znoj koji ga počne probijati pod pazusima.
– A... kako ćete onda s tim kreditom...? – upita drhtavim glasom koji njegova sugovornica nije ni primijetila.
Ona duboko uzdahne.
– Što da vam kažem? Neka me banka izbaci na ulicu – izgovori rezignirano, a Robert se iznenada ponosno oćuti njezinim zaštitnikom. A onda žena naglo spusti ton, pa iako bijahu sami, prošapće:
– Ma znate što... Za početak nek' kredit plaćaju jamci. Zato se i zovu tako. Ja i ne znam koji su. Valjda neki Davidovi prijatelji koje i ne poznam. Kada mi se jave, nekako ćemo se valjda dogovoriti. Možda da otplaćujemo svatko po jednu trećinu rate. Jednu trećinu ja, jednu prvi, a jednu drugi jamac. Ne znam koliko iznosi rata, koliko je još ostalo za plaćati. Čini mi se pet godina.
Zna li ova žena išta o svom životu, zapita se u sebi Robert. Ne zna koliko je još rata kredita preostalo, ne zna ni koliko iznosi rata, ni tko su jamci...
– Imate pravo! – odvrati on zapanjivši sebe otkrićem mazohista koji je čučao u njemu.
Kada osjeti da mu se čelo orosilo znojem, iako u stanu nije bilo vruće, kaže da mora ići pa naglo ustane.
Dok se na vratima rukovao s Majom, pomisli kako je, da je kojim slučajem u životu imao sreće, nikada ne bi upoznao. Već sljedećeg trena korigira misao. To bi onda značilo da bi u ratu, koji ga nije mogao zaobići, imao nekog drugog zapovjednika pod kojim ne bi bio ćato nego običan vojnik koji drži položaje i koji bi možda poginuo. Ovako nije poginuo jer ga je David volio. Onako, bez razloga. Zbog toga će mu sljedećih pet godina morati uzvraćati ljubav, iako je mrtav.
Kada se nađe na ulici, pod svjetlom ulične svjetiljke, pomisli hoće li za pet godina još uvijek postojati model automobila koji su Ana i on htjeli kupiti na kredit.
O autoru
Robert Nezirović rođen je u Zadru 1964. godine. Završio je studij slavistike na Filozofskom fakultetu. Godine 2004. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završava studij bibliotekarstva na Katedri za informacijske znanosti. Objavljuje u časopisima prozu, a 2014. godine u nakladi izdavačke kuće Funditus iz Zagreba objavljen mu je roman "Klopka za četvero". Radi kao voditelj knjižnice u Općoj bolnici Zadar.