Prije tog Događaja zvali su je Babetina, a nakon Događaja dobila je nadimak Ludača. Prvo su ga izgovarali potiho, a potom sve glasnije jer je već bila daleko od Mjesta. U Kući nitko otada ne živi, ali priča se da vrata i prozori lupaju svake noći. Obrasla je korovom, a djeca je izbjegavaju u širokom luku jer kad ih odrasli žele preplašiti, zaprijete im da će biti ostavljeni pred vratima te proklete Kuće koja će ih progutati.
Babetina je stigla u Mjesto jedne davne godine s dva kofera; niska žilavica s dugom sijedom kosom vezanom u punđu i tetovažama po rukama. Znala bi zasvirati gitaru pred vratima Kuće, a njezini su kolači bili najbolji na svim proslavama na koje bi došla. Nije imala samo priče, već i glas za pripovijedanje. Nitko nije znao jesu li njezine anegdote bile istinite, ali nitko nije ni mario. Djeca su joj se vješala za noge, žene su od nje tražile savjete kako očistiti masne naslage. Tada je još imala ime, ali danas ga se nitko ne sjeća. Prozvali su je Babetina kad kolači, priče i životne mudrosti više nisu mogli nadmašiti njezino zabadanje nosa.
Babetina je naljutila sve bitne ljude u tom Mjestu: Doktora, kojeg je optužila za uzimanje snopova novčanica od ljudi koji su jedva imali za hranu; Gradonačelnika, kojeg je mafija imala u džepu; Policiju, koja je tolerirala nasilje staroga Livija nad vlastitom ženom; Svećenika, koji je poticao na mržnju prema obitelji Lelepić, došljacima kojima se odbijalo prodati kruh; Ravnatelja Škole, koji je ulagao u kuću s bazenom umjesto u popravljanje razbijenog krova koji bi prokišnjavao za hladnih zimskih dana noseći nanose vjetra u učionice bez grijanja. Kako ih je razljutila? Tako što je govorila i govorila, smireno, argumentirano, dovodeći odvjetnike, građevinare, poznanike i vještake iz doba rata kad je radila kao medicinska sestra. Mnogi su joj dugovali život. Mnogi su se bojali njezina autoriteta. Imala je lijekove za sve boljke; pomogla je malome koji je umirao u virozi i gospođi Beli koja je bolovala od artritisa. U Šumama je provodila većinu svog vremena, a onda bi noću zapisivala recepte za buduće naraštaje. Bila je putnica. Išla je od mjesta do mjesta, skupljajući i šireći znanje.
U neko je doba pod svoju skrb uzela Ivanku, kćer Matejevu. Taj je bio propalica i alkoholičar. Farma koju mu je ostavio otac propadala je nakon ženine smrti. Matej je jedino znao piti rakiju i ležati na kauču, nije pronalazio drugu svrhu.
Ivanka je bila slaboumna. Njezina je majka umrla pri porodu, a Mateju je trebalo nekoliko godina da shvati da djevojka ne zna govoriti i da ne razumije osnovne stvari, da u školu ne može ići. Ispuštala je zvukove kao beba kad bi nešto poželjela, a kad bi je nešto zaboljelo, zavijala bi po cijele noći. Tad bi Matej izvlačio remen i tukao je po guzici. U neko doba Ivanka je shvatila da ne smije vikati. Ustani, peri, budi nevidljiva, bio je to moto koji je i ona razumjela. Pa ipak, kad je prvi put ugledala krv na gaćicama, vrištala je i trčala po kući kao da je gone svi vrazi koje je samo ona vidjela. Matej je skočio iz fotelje iz svog alkoholnog delirija, a kad je uvidio što se dogodilo, izmlatio ju je dok se više nije micala. Tek je na pogled te krvi shvatio kojeg je spola njegova kćer bila. Istrošeni umovi i dalje mogu biti izopačeni, pa je Matej prodavao vlastito dijete onima koji su htjeli odmor od žene, koji su se željeli razdjevičiti, koji su imali perverzije u glavi koje nitko drugi nije mogao zadovoljiti.
Kad je Babetina jednog dana uhvatila Ivanku u grmu s jednim šesnaestogodišnjakom, ukrala mu je robu i natjerala ga da trči po Mjestu gol golcat. Svi su izašli na prozore i rugali mu se, a Baba ga nije puštala da pobjegne.
Zaprijetila je: "Ako još jednom uhvatim ikoga od vas s Ivankom, imat ćete posla sa mnom. A vi, Žene, bježite od takvih Muževa i pazite kako Djecu odgajate."
Žene su se uvrijedile. Prestale su kod Babe uzimati trave za menstrualne bolove, napitke za želučane smetnje, kreme za alergije. Nisu je pozdravljale na ulici, samo je još stara Danica dolazila kod nje na čaj da porazgovaraju o dogodovštinama i prošlosti.
Nakon što je Baba dovela Ivanku kod sebe, uspjela ju je naučiti imena različitih biljaka. Počela je s njih pet, a onda su došle do broja deset. Ivanka joj je pomagala u branju trava i pripremanju ljekovitih napitaka. Iako je i dalje reagirala na zvukove i nečujno se povlačila po kući, Baba je bila strpljiva. Ivanka je i dalje bila mršava kao kost i koža, ali više nije bila prljava i tužna, neuhranjena i zapuštena.
Baba je tada odlučila potražiti savjet kod starog prijatelja psihijatra jer je djevojci trebala pomoć koju joj ona nije mogla pružiti sama. Toga je dana otputovala k njemu u susjedno mjesto, ostavivši Ivanku kod Kuće. Nije znala kako bi Ivanka reagirala da vidi još jednog muškarca pred sobom, a tek je zadobila njezino povjerenje.
Mali kojega je Babetina osramotila nije zaboravio na njezino upozorenje, ali sram je bio jači od straha od neke nemoćne starice. Njih četvorica dočekala su Ivanku kad se vraćala iz Šume na dan Babina odlaska, iako joj je ona rekla: "Ne izlazi bez mene!"
Kad ih je Baba uhvatila na povratku, iako prekasno, obuzeo ju je Bijes. Kružila je oko njih poput divlje životinje, nikome od njih četvorice nije bilo svejedno gledati te kružne pokrete, osjećati se zarobljeni u krugu s tek spuštenim spolnim organima. Nitko nije shvaćao što se zapravo dogodilo. Baba je znala pokrete koje nitko dotad nije vidio – nitko prije nje nije znao što je tuča, što je ta neka borbena vještina koja ih je sve bacila na pod. Ležali su nepomično; zapomagali, psovali, zaklinjali se da će im platiti.
Baba je uzela Ivanku u naručje, onako sitna, odvukla je do Kuće. Htjela je plakati, ali plač nikad nikome nije pomogao – ni njezinome djetetu koje je raznijela granata, ni ljudima koji su ostali bez udova u ratu, ni ženama koje su postale udovice i samohrane majke. Baba nije plakala. Baba je bila konstruktivna. Pregledala je Ivanku, stavila obloge na njezine rane, skuhala čaj.
Idućih dana su pretučeni muškarci ponavljali priču da ih je Babetina čarima natjerala da se međusobno potuku. Mještani su bili zgroženi njihovim unakaženim licem, njihovim šepanjem, tom strašnom nemoći. Nosili su natpise "Vještice, odlazi!" i kampirali ispred Kuće. Baba je prihvatila njihovu igru pa je izašla i rekla: "Proklet ću vas sve do petog koljena! Umirat ćete u mukama, a tijelo će vam izgristi bolest. Žene neće rađati, Muškarci neće raditi. Živjet ćete u siromaštvu i bolesti – neće za vas biti blagostanja."
"Bog je na našoj strani", vikao je Svećenik, stišćući krunicu u rukama.
"Nek' vas onda Bog čuva", rekla je Baba i zatvorila vrata.
Grupa se prorijedila. Valjda se nitko nije pouzdao u Boga. Bog je to Mjesto odavno napustio; bio je samo previše korištena riječ na usnama, prazan list u koji gledaš čekajući da se nešto pojavi iznenada.
Baba je ostala u Mjestu dok se Ivanka nije oporavila. Nitko nije znao što se s njima dalje dogodilo. Legenda je dobila različite verzije, ali ni u jednoj nema potpune istine. Babu su sveli na jednu priču – onu o ludoj vještici. Ali svijet je pun jednostranih priča i Baba ih nije mogla sve ispraviti.
