Kako hrvatsko pravosuđe koje grca u raznoraznim problemima i u koje građani nemaju ni malo povjerenja učiniti efikasnim, brzim i pravednim, pitanja su na koje struka godinama pokušava naći odgovore. Ili rješenja. Bezuspješno. A kada se nagomilanim problemima pravosuđa doda galopirajuća epidemija COVID-19, već postojeće brdo problema naraslo je do planine kojoj je samo nebo granica.
Suđenja koja po svim parametrima ionako traju predugo sada su se dodatno zakomplicirala jer je na sudovima, kao i svuda drugdje, epidemiološkim mjerama usprkos, nemoguće izbjeći kako zarazu COVID-19 tako i samoizolacije svih aktera nekog postupka. A kako mali virus, koji više od pola godine određuje kako svi mi živimo djeluje na suđenja, najbolje se može vidjeti po primjeru samo jednog predmeta. Riječ je o suđenju Vladi Rajiću i ostalim optuženima da su za novac i usluge odavali tajne iz najtajnijih policijsko-uskočkih istraga.
I prije pojave COVID-19 taj se predmet iz ovih ili onih razloga po sudovima povlači godinama. Iako su Rajić i ostali uhićeni u jesen 2012. godine, pravo suđenje, nakon brojnih pravnih peripetija, višestrukog vraćanja optužnice USKOK-u na doradu, zahtjevima za izuzeće, zahtjevima za izdvajanje nezakonitih dokaza... zapravo je počelo tek u veljači ove godine. No kako je počelo, tako je i prekinuto jer je zbog epidemije COVID-19 cijela zemlja gotovo dva mjeseca bila u karanteni, a na sudovima su se rješavali samo hitni slučajevi.
Kada je karantena ukinuta u svibnju, proradili su i sudovi, pa su krajem svibnja i početkom lipnja sazvane nove rasprave. Na njima su se preslušale snimke tajno snimljenih razgovora i taman kada se trebalo početi sa saslušanjem svjedoka tijekom lipnja, jedan od optuženika bio je COVID pozitivan. Zbog toga su bile odgođene sve rasprave određene za lipanj i srpanj, a nastavak suđenja bio je zakazan za početak rujna. No i ta je rasprava odgođena zbog COVID-19 jer je u samoizolaciji završio predsjednik sudskog vijeća.
Samoizolacija, no ovaj put dvojice branitelja, bila je razlog odgode i sljedeće rasprave u listopadu. Nakon toga je održano nekoliko rasprava, no budući da se epidemiološka situacija usložnjava, nikoga neće čuditi ako COVID-19 u tom predmetu odgodi još pokoju buduću raspravu. Pogotovo kada se u obzir uzme da u tom predmetu ima 13 optuženika, a neki od njih imaju i po dva branitelja. U fluktuaciji tolikog broja ljudi, u što još treba uključiti i sudsko vijeće, tužitelje te novinare koji nazoče raspravama te svjedoke, teško je očekivati da svim epidemiološkim mjerama usprkos, u mjesecima koji slijede netko od aktera postupka neće završiti u samoizolaciji ili biti pozitivan na COVID-19.
Neposredno izvođenje dokaza
A da epidemija postaje sve veće smetnja normalnom radu sudova, svjedoče i prošlotjedna događanja na zagrebačkome Županijskom sudu, na kojem je poveći broj ranije zakazanih rasprava odgođen jer je više sudaca te odvjetnika što pozitivno na COVID-19 što u samoizolaciji. Taj se problem usložnjava kako vrijeme prolazi i zbog činjenice da je najveći sud u zemlji razoren u potresu te je privremeno preseljen u prostore Općinskog kaznenog suda u Zagrebu. A samim tim broj ljudi koji dnevno ulaze i izlaze iz Općinskog kaznenog suda znatno je povećan i mogućnost da nekog zakvači COVID-19 nije mala iako se u zgradi ne samo tog suda nego i svih drugih, provode sve epidemiološke mjere: održava se distanca, dezinficiraju se ruke, strankama se na ulazu mjeri temperatura, a nošenje zaštitne maske u zgradi suda već je mjesecima obvezno. S obzirom na sve navedeno, pred predsjednicima sudova je nimalo lagan zadatak organizacije posla u posebno otežanim uvjetima, a svoje bi valjda trebalo reći i Ministarstvo pravosuđa, pogotovo nakon sve glasnijih zahtjeva, koji dolaze iz dijela pravnih krugova, da se počne s provođenjem suđenja na daljinu.
Na početku epidemije to je dosta glasno zahtijevala Hrvatska odvjetnička komora (HOK) koja je suđenja na daljinu tražila poglavito za parnične postupke kojih ima najviše. Izmjene Zakona o parničnom postupku u tom smjeru najavio je i Ivan Malenica, ministar pravosuđa i uprave. Primjena novih komunikacijskih tehnologija trebala bi biti nešto normalno u 21. stoljeću, pogotovo jer živimo u svijetu u kojem stvarnost polako gubi bitku s virtualnim. No i u ovoj priči, kao i u svakoj drugoj koja dolazi iz Hrvatske, ima kvaka 22. A kvaka 22 u ovom slučaju je Zakon o kaznenom postupku (ZKP) koji propisuje načelo neposrednog izvođenja dokaza. Samim tim, ZKP, barem zasad, nema odredbe koje bi regulirale suđenja na daljinu, no prema ZKP-u, tako se sukladno odluci suda mogu provoditi neke dokazne radnje.
Konkretnije, kako su objasnili u Ministarstvu pravosuđa, na daljinu se preko zatvorenog sustava audio-videoveze može, ako je sud tako odlučio, provesti ročište o određivanju ili ukidanju istražnog zatvora. Takvom ročištu može, osim branitelja i tužitelja, nazočiti i osumnjičenik ako želi te tijekom ročišta može i sam postavljati pitanja. Na isti način može se provesti i dokazno ročište kada se pruža pravna pomoć, odnosno kada je osumnjičenik ili optuženik u inozemstvu. Tako se, pod uvjetom da se stranke slože, može ispitivati i vještak, kao i svjedoci koji zbog bolesti ili nekih drugih opravdanih razloga ne mogu pristupiti sudu.
Svjedoke koji su teško bolesni, stari ili invalidni, uz prethodnu odluku predsjednika vijeća preko audio-videoveze može se ispitati i u njihovu stanu. Preko audio-videoveze ispituju se i djeca mlađa od 14 godina koja su svjedoci ili žrtve u kaznenom postupku te ugroženi svjedoci, a audio-videoveza kao sredstvo nazočnosti stranaka može se koristiti i kada drugostupanjski sud odlučuje o žalbama.
Rebalans im odnosi novac?
No svi navedeni primjeri, objašnjavaju u Ministarstvu pravosuđa i uprave, zapravo su iznimke od načela neposrednog izvođenja dokaza koje je propisano ZKP-om te je u skladu s međunarodnim pravom i praksom Europskog suda za ljudska prava. A da i takve iznimke ipak služe svrsi, pogotovo u uvjetima koje diktira COVID-19, svjedoči podatak Ministarstva pravosuđa da je ispitivanje audio-videovezom od izbijanja epidemije u veljače 2020. do rujna 2020. godine na relacijama između zatvora i kaznionica s jedne te sudova s druge strane korišteno 1491 put. Drugim riječima, 1491 put u proteklih nekoliko mjeseci pravosudni policajci nisu morali osumnjičenike ili optuženike izvoziti iz kaznenih ustanova te ih voziti na sudove. U istom vremenu preko audio-vizualne veze održano je 361 ročište između kaznenih ustanova te Vrhovnog suda i županijskih sudova, radi odlučivanja o uvjetnom otpustu.
Navedene brojke očit su dokaz da nove komunikacijske tehnologije itekako mogu biti od pomoći, no naši sudovi još su ipak daleko od organiziranja kompletnih suđenja na daljinu. Niti nisu svi jednako tehnološki opremljeni, niti se svima takva ideja ne sviđa, niti bi se za provođenje on-line suđenja trebao mijenjati i ZKP. Hoće li online suđenja u neko dogledno vrijeme postati hrvatska stvarnost, u Ministarstvu pravosuđa i uprave zasad ne znaju reći. Kao ni to hoće li se zbog toga mijenjati ZKP, no ipak poručuju da će online suđenja biti predmet rasprave za sljedećih izmjena i dopuna ZKP-a.
A prije nego što se odluče na izmjene ZKP-a te eventualno uvođenje online suđenja, možda bi se ipak prije trebali savjetovati s odvjetnicima, tužiteljima i sucima, pogotovo onima koji se bave kaznenim pravom. Jer za razliku od parničara, kaznenjaci baš nisu oduševljeni mogućnošću da se u skoroj budućnosti suđenja odvijaju putem Zooma ili neke slične aplikacije. Protivnici takve ideje kažu da je kod ispitivanja svjedoka, pa i optuženika, najbitnije vidjeti njihovu neposrednu reakciju i neverbalnu komunikaciju na postavljeno pitanje. Kako netko reagira na ono što ga se pita, verbalno ili neverbalno, u sudnici se vidi, dok se preko Zooma to ne vidi.
Zanimljivo je da je upravo Zoom aplikacija nedavno korištena na zagrebačkom Županijskom sudu kako bi se kao svjedok ispitala Andrea Zlatar Violić, bivša ministrica kulture u Vladi Zorana Milanovića. Sud ju je odlučio ispitati putem Zooma zato što je teško bolesna i nije bila u stanju doći na sud. Bivša ministrica je u nazočnosti svog odvjetnika sjedila u svom stanu, a nakon što joj je sudac izrekao upozorenja, pitanja su joj postavljali obrana i optužba. I da, nisu se vidjele njezine neverbalne reakcije na postavljena pitanja pa bi protivnici online suđenja s te strane mogli biti u pravu.
Zanimljivo je da je sličnu argumentaciju nedavno rabio i jedan dio bosansko-hercegovačke pravne javnosti nakon što je u BiH prije nekoliko mjeseci promijenjen zakon kako bi se mogla provoditi online suđenja. Hoće li to uistinu zaživjeti u susjednoj državi, tek treba vidjeti. Kao što treba vidjeti i hoće li hrvatsko pravosuđe u skoroj budućnosti online suđenjima konačno zakoračiti u 21. stoljeće. A tom iskoraku možda pomogne 74,7 milijuna kuna koje je ove godine iz proračuna bilo predviđeno za informatizaciju pravosuđa. Od toga novca bilo je predviđeno da se 29 milijuna kuna utroši na informacijske tehnologije, no i ovdje postoji kvaka 22. Prijedlog proračuna rađen je prije izbijanja epidemije, a skorašnji rebalans možda taj novac usmjeri na nešto što u ekonomskoj krizi koja kuca na vrata Vlada procijeni puno važnijim od informatizacije pravosuđa kojem, bilo ono informatizirano ili ne, javnost ne vjeruje.
a kako sucu dati mito online.to se vidi