Bujanje koronavirusa, velike korupcijske afere i oružani napad na Banske dvore iz fokusa su javnosti maknule činjenicu da Hrvatska u vrlo kratkom roku mora osmisliti planove i strategije koje će joj omogućiti oporavak od sadašnjih šokova. Za to su nam na raspolaganju nikad izdašniji mehanizmi i fondovi EU, a u izradi razvojne strategije koja bi nam trebala osigurati povlačenje tog novca pomaže nam i Svjetska banka, čija direktorica za Hrvatsku Elisabetta Capannelli u intervjuu za jučerašnji Večernjak tvrdi kako Hrvatska u sljedećem desetljeću može ostvariti divovske pomake, ali samo ako napravi velike zaokrete u provedbi javnih politika. A kao prvi od nužnih koraka ističe temeljitu reformu pravosuđa koja će unaprijediti poslovno okruženje i ojačati povjerenje u javne institucije.
Najbolnija točka
Pravosuđe kao najbolniju točku u funkcioniranju države prepoznaju i hrvatski građani, kojih 80 posto po zadnjem Europskom pravnom semaforu ne vjeruje sudovima i sucima, a opći je dojam da sustav ne uspijeva izići na kraj s ključnim problemima društva, prije svega s korupcijom. Reformu pravosuđa obećavale su, dijelom i nastojale provesti sve vlade od 2000. do danas i bilo bi zlonamjerno tvrditi da se na tom planu ništa nije pomaklo. Sudske statistike iz godine u godinu pokazuju smanjenje ukupnog broja predmeta, dijelom je reformirana mreža sudova, uveden je e-spis, no cijeli se proces kreće mnogo sporije nego što zahtijevaju okolnosti.
O tome što bi trebalo napraviti da bi sustav povratio povjerenje građana, napisan je priličan broj stručnih analiza, a jedna od njih je "Pravosuđe u Hrvatskoj 2020., Stanje, uzroci krize i moguće mjere" Alana Uzelca, predstojnika Katedre za građansko procesno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta. Prof. Uzelac ne vjeruje obranaškoj tvrdnji da je javno nepovjerenje u pravosuđe rezultat nepoznavanja prava i stvarnog funkcioniranja pravosuđa. Naprotiv, tvrdi da je ono "odraz stvarnih sistemskih nedostataka i raskoraka između rezultata koje pravosudni sustav postiže i potreba društva za adekvatnom pravnom zaštitom građana i pravnih osoba".
Kao bolnu točku Uzelac prepoznaje dugotrajne postupke u predmetima od interesa za javnost, a posebno zabrinjava njegovo upozorenje kako negativna percepcija javnosti dovodi do pada interesa za rad u pravosuđu. Uspješniji studenti na pravnim fakultetima, tvrdi Uzelac, zaziru od rada na sudovima i "birokratiziranim, hijerarhiziranim, međunarodno nekonkurentnim i tehnološki zastarjelim pravosudnim strukturama, ovisnima o stalnim promjenama vlasti". Za izlazak iz ovakvog stanja Uzelac nudi i konkretne mjere, pri čemu ističe nužnost sustavnog planiranja reformskih procesa pod vodstvom odabranih neovisnih eksperata.
Naglašava da se pravosuđe mora otvoriti prema problemima društva, a kad je riječ o kvaliteti kadra predlaže, među ostalim, promjene u sustavu imenovanja sudaca kojima bi se barem petina otvorenih sudačkih mjesta rezervirala za imenovanja izvan kruga karijernih sudaca i sudskih savjetnika, primjerice iz reda odvjetnika, bilježnika, korporativnih pravnika, pravnih znanstvenika... Nasuprot tvrdnjama o uvođenju modernih tehnologija u hrvatskom pravosuđu, Uzelac tvrdi da u digitalizaciji radikalno kasnimo za drugim europskim zemljama, čak i da digitalizacija na hrvatski način ima negativan učinak.
- U mjeri u kojoj uspijeva umjesto redukcije glomaznog pravosudnog aparata i modernizacije koja odgovara očekivanjima suvremenih korisnika, digitalizacija cementira stare obrasce rada i neracionalnu personalnu strukturu u pravosuđu - upozorava Uzelac. Napomenimo da za digitalizaciju pravosuđa, bude li za nju istinske volje, Hrvatska ima i osiguran novac budući da je visok udio projekata digitalne transformacije jedan od zahtjeva Mehanizma za oporavak od posljedica epidemije, u okviru kojega će nam idućih godina na raspolaganju biti gotovo 10 milijardi eura.
Premala ulaganja
A da su premala ulaganja među ključnim kočnicama za bilo kakve reforme u pravosuđu, upozorava bivši ministar Ante Šprlje.
- Hrvatska nije strateški orijentirana prema reformi pravosuđa. Svima su uvijek puna usta reforme, ali vlade uporno odbijaju strateški pristup i stanje nastoje popraviti ad hoc zakonskim izmjenama kada se suoče s nekim problemom. Da nema istinske volje za reforme, vidi se i iz proračunskih izdvajanja za pravosuđe, koja su se povećavala samo dok smo pregovarali o ulasku u EU - tvrdi Šprlje.
U prilog ovoj tezi navodi da sudovi u Zagrebu između ostalog pate i od manjka prostora pa suci rade od kuće iako je još za njegova mandata norveška vlada nudila 104 milijuna dolara kako bi se riješio ovaj problem. Baš kao i prof. Uzelac, i ovaj bivši ministar ističe kako se kompletni pravosudni sustav mora otvoriti novim i modernim metodama rada, pri čemu apostrofira i DORH kao "rigidnu vertikalnu strukturu", zbog čega mu je smanjena efikasnost.
Evo; umjesto jalovih i jadnih prepucavanja, umjesto davanja podrške ovom ili onom, svi u Vladi, Saboru, Predsjednik i nadležna ministarstva, neka se bace na posao. Dajte konačno ozbiljno radite na reformama. Pa nije Hrvatska vrtić u kojem se vi svađatete dok vas tete hrane, oblače i čuvaju, a roditelji ( to smo mi, građani), sve to skupo, preskupo plaćaju.