Ideja je pala negdje uoči prošlog Božića dok je nas pet-šest frendova iz Markuševca sjedilo u kvartovskom bircu. ‘Zarundali’ smo se i po ne znam koji put potegnuli temu street racea u kojem svi kolektivno sudjelujemo zadnjih desetak godina. I, bez lažne skromnosti, mogu reći da postižemo dosta dobre rezultate, ali postoji kvaka. Kad god se organiziraju neke utrke kod nas ili u regiji, uvijek vozimo za autoklub iz kojeg nas pozovu. I baš zbog toga što smo svi tu iz kvarta, sto puta smo govorili kako ćemo osnovati svoj klub i voziti za nas, za kvart, a ne za druge, ali sve bi uvijek ostalo nekako na tim razgovorima. Sve do tog puta pred Božić prošle godine kad smo se, pomalo mamurni, digli drugog dana i rekli: “Nema više hoćemo-nećemo, idemo”– govori nam Almin Gredić, jedan od najtrofejnijih street race vozača u Hrvatskoj i regiji koji je tog hladnog dana prije desetak mjeseci s nekolicinom prijatelja odlučio osnovati Autoklub Zebec.
“Vidimo se ujutro, stari”
– Klub smo nazvali po svojem dragom prijatelju Alenu Benšeku – Zebecu koji je prije tri godine poginuo na autocesti kod Kutine dok je putovao na Street Race Show u Osijek. Nesreća se dogodila u nedjelju ujutro, mi smo svi već bili u Osijeku jer su se neke utrke vozile u subotu. U petak smo utovarili trkaće automobile na kamion, a on to nije stigao učiniti jer je imao neke obaveze, pa je rekao da će doći u nedjelju. Čuli smo se u subotu navečer i prepričavao sam mu dojmove i rezultate s održanih utrka, a zadnje što mi je rekao bilo je: “Vidimo se ujutro u Osijeku, stari”– prisjeća se Almin posljednjeg razgovora s jednim od svojih najboljih prijatelja. Zebec je oko 4.30 sati sjeo u automobil s Hrvojem Paunom, a nakon sat i pol njihov je put prekinuo Davor Ilić (44) koji si je tog jutra odlučio oduzeti život. Ilić se u jednom trenutku polukružno svojom Toyotom okrenuo na autocesti i krenuo voziti u suprotnom smjeru, a nekoliko minuta poslije došlo je do frontalnog sudara u kojem su on, Zebec i Paun na mjestu poginuli.
– Kad sam u nedjelju ujutro saznao što se dogodilo, noge su mi se odrezale. Iza njega su ostali trudna supruga i malo dijete. Zebec nam je uvijek pomagao, vozio je utrke s nama, šarafio cijele noći ako je trebalo, posuđivao svoj automobil, novce, a nikada nije tražio išta zauzvrat. Zato nije bilo ni sekunde dvojbe oko toga kako ćemo nazvati klub, jer to je najmanje što smo mogli napraviti. Svi vozimo u njegovo ime i svi ovi pehari i pobjede su posvećene njemu – kazuje Almin.
A pehara je sada već više od trideset, iako klub postoji nepunih pola godine, jer je od ideje pa do ishođenja svih potrebnih dozvola za njegov osnutak prošlo tri i pol mjeseca. Sudjelovali su na pet različitih utrka: dva puta u Osijeku, te po jednom u Beogradu, Živinicama i na Grobniku, i na svakom od tih događaja osvajali po nekoliko trofeja u različitim kategorijama. U klubu je gotovo 20 vozača i otprilike isto toliko automobila, među kojima prevladavaju BMW-i, većinom trojke i petice, ali nađe se tu i pokoji Audi, Golf... Na fotografiranje za ovaj članak dovezli su deset automobila vrijednih više od 300 tisuća eura, ali među svima njima glavna zvijezda je BWM serije 3 iz 1989., tzv “kockica” koju su prije pola desetljeća u Zaprešiću kupili za 350 eura.
– Do tada sam vozio uglavnom nove, skuplje automobile, ali nekako mi to nije bilo to, jer sve se svodilo na to da što više novca daš za automobil, imaš bolje rezultate. Tada sam odlučio da želim napraviti nešto svoje, pa sam s Denisom Krajnovićem, koji nam je, osim što je glavni tajnik kluba, i glavni mehaničar s radionicom i alatima kakvih bi se posramili i u kakvim službenim servisima, krenuo slagati gotovo raspadnutu kockicu od nule. Molim te, spomeni tu i druge dečke koji su u klubu i svemu ovome od početka - Ivana Jambrešića, Hrvoja Riđana, Suada Mešetovića, Josipa Čvelju, Marka Vnučeca. Svi zajedno vozimo i slažemo te automobile, praktički smo kao jedna velika obitelj. Nađemo se, roštiljamo i smišljamo što gdje zamijeniti, prespojiti ili ugraditi kako bi na idućoj utrci uspjeli odvesti 10,3 umjesto 10,6 sekundi. E da, tu je i moj brat Jasmin, ali on našem malom kolektivu uglavnom doprinosi tako da nešto strga, pa mi drugi to popravljamo – mrtvo ozbiljno govori Almin, ali smijeh ostatka ekipe odaje da Jasmin ipak nije uvijek kriv za sve.
Prvi koji je s Jasminom, Denisom i Alminom radio na kockici bio je upravo pokojni Zebec. Najprije su u nju uložili oko 6 tisuća eura i ugradili novi 2.8 motor od 190 konjskih snaga i nitro. U početku su vozili klasu 14, što znači da stazu moraju odvesti u vremenu koje ne smije biti kraće od 14 niti dulje od 15 sekundi. Prvu pobjedu s kockicom odnijeli su prije pet godina u Velikoj Gorici, a zatim su nastavili osvajati trofeje i u klasi 13. Kada praktički nisu više imali konkurencije u “trinaestici”, odlučili su prijeći na, kako kažu, nešto ozbiljniju klasu 12. Kupili su motor od 343 “konja” iz BMW trojke, ponovno rastavili automobil do zadnjeg šarafa, promijenili cijelu mehaniku, limariju, čak i unutrašnjost... Radili su to cijelu zimu i jedan dio proljeća, a zatim su se s tako prerađenim automobilom zaputili na utrku u Beograd koju Almin opisuje kao do sada njemu najdražu u karijeri.
Najbitniji je start
– Do tada je trofeje u Beogradu u klasi 12 osvajao jedan Nissan GTR kojemu nitko nije mogao doći ni blizu, bilo je doslovno nezanimljivo uopće gledati te utrke jer već se unaprijed znao ishod. Te godine došli smo s kockicom i dobili ga u deset utrka zaredom. Uz ovu, jako su mi drage i utrke na Kosovu gdje se uglavnom pojave vozači s automobilima od kojih nijedan ne vrijedi ispod 100 tisuća eura, Ferrariji, Lamborghiniji, Mercedesi, nema čega nema. I onda smo tu mi s našom kockicom pa izgledamo poput padobranaca. Naravno da smo i tamo osvojili sve što se osvojiti dalo – s neskrivenim ponosom govori Almin. Danas kockica, u koju su momci s Markuševca uložili oko 40 tisuća eura, ima 3.2 motor “težak” 640 konjskih snaga, više od stotinu osvojenih pehara, a ostalim natjecateljima utrka ubrzanja uglavnom pada “mrak na oči” kad saznaju da dolaze Almin i društvo. Naravno, iako je automobil jako važan, ipak dosta toga ovisi i o vozaču.
– Najbitniji je start, jer ako ti na semaforu treba više od desetinke za reakciju, možeš ti imati najbolji automobil na svijetu, ali to ti neće pomoći – kaže Almin, koji otkriva i kako svi oni često vježbaju. Na žalost, službenih poligona na kojima bi to radili nemaju pa voze noću, uglavnom oko Nove bolnice u Dubravi, ali ne kad na cesti ima drugih automobila.
– Među nama koji vozimo utrke nikada nitko nije skrivio neku nesreću. Svi mi doma imamo ženu i djecu i nikome nije u interesu biti glupi balavac. I to probaš na tih 400-500 metara, a ne sad jurit’ tri kilometra. Ako ide – ide, ako ne ide – ne ide, nema tu neke velike filozofije – slažu se ovi momci koji bez lažne skromnosti najavljuju da će dogodine osvojiti apsolutno sve trofeje u Hrvatskoj i regiji u klasama u kojima će se natjecati.
